Kao i svaki istorijski proces, robotizacija ima svoje paradokse koji su budućem istraživaču dragocjeni. Koristan je primjer crnogorskog političkog sistema koji je stvorio nova radna mjesta za ljude, na mjestima koja već odavno sljeduju vještačke inteligente, i to one manje bistre.
Ne moraš da budeš Hall 9000 da bi dobio posao u nekoj političkoj kampanji, dovoljno je da uknjižiš dvije premise, za i protiv, i pokreneš sukcesivnu aproksimaciju, desetak apelativa i psovki, što običan kineski digitron obavi za dž i lako postane rasan partijski bot.
Ali jebem mu šarafe, roboti u Crnoj Gori tavore bez granskog sindikata, prava mašina svedena su na minimum, pa se dešava da ljudi preuzimaju njihove poslove. Dešava se obrnut evolucijski smjer u kome se tzv. sendvičari, od krvi i mesa, pokazuju kao idealna zamjena za aparate.
U Crnoj Gori, velim, kao ekološkoj državi, partije unajmljuju žive ljude, i to bi se reklo momke i đevojke, bez iskustva, koji treba da ispale tih nekoliko parola koje možeš da zadaš osrednjoj fritezi i ona će te iznenaditi brzim usvajanjem logike i multiplikacijom kreativnih rješenja.
Ko su crnogorski botovi? Da li ih najviše ima ispod cenzusa, kod mladonjegoševaca, ili u velebnom stroju DPS-a, to je ostavljeno da se nagađa, ali u britkim naletima hvale za svoje šefove, primjećuje se doza ručnog rada i potres ljudske tragedije, koju ni najumniji android ne umije da dosegne.
Crnogorske partije novotehološkim projavama u obliku stupidnih mimova, ali prije svega najezdom botova, udaraju rampu robotizaciji koja možda ovlada svijetom, možda nadjebe sve šahiste, inžinjere i hafize, ali nikad neće doseći tajnu ljudske patnje i duhovnog cotanja koje se sve češće ukazuje ispod članaka o partijskim aktivnostima.
Da nevolja bude dupla, obično su baš te partijske aktivnosti robotizovane konferencije za štampu, hologramski albumi budženi u fotošopu.
Čemu zapravo čovjek da se nada? Hoće li se roboti konsolidovati, preuzeti ono što im pripada? Pitanje je za milenijalse ili generaciju Z, nemam pojma o mogućim ishodima ovog hibridnog rata, ipak se u moje pero forsirao fiksni, kreda i abakus, nisam blažen znanjima novog doba.
Dajem ipak sebi ljudsko pravo na grešku, kad mislim da će roboti biti diskriminisani sve dok ne dobiju pravo glasa na izborima, i premda se biometrijskom obradom glasačkih listića krenulo u datom pravcu, mlado ljudsko meso još dugo će obavljati ove nimalo složene operacije, u nadi da će napredovati i dobiti normalan državni posao, nešto gdje neće morati ni to malo da uključe mozak.