Učešće Vesne Bratić na manifestaciji pod imenom Pjaca od filozofa je ravno učešću pape u snimanju tvrdog pornografskog filma. Čak je ovo drugo jeretičkom umu mnogo bliže… Ali tog kobnog 19. srpnja sve je bilo spremno. Još jedan Kotor (šk)art festival sigurno korača zrelo naprijed, istina bez pompeznih najava dvorskih medija. Evnusi crvenih kravata raspoređuju stolice ne bi li se približili bini, iz obližnjih lokala dopire prigodan miks pjesama: ‘Do Mostara sve Srbija stara, od Mostara i nova i stara’ i ‘Tvoje zlatne ruke i moj materijal, kao nova biću ja’.
Gosti se lagano okupljaju, sve istaknuti pregaoci kako filozofske, umjetničke, političke, tako i uopšteno misli. Uslovi za diskusiju su idealni, plava čoja i crvena zastava, svečani tonovi, bal nakaza pod hirurškim maskama. Da li sam slušao šta pričaju gosti? Naravno da ne. Ali bio sam instant zaveden suptilnim oralnim vezom zvezde večeri. Nova normalnost, let it be.
Konačno, postavlja se pitanje je li Vesna B. problem, rješenje, nova normalnost ili Jozef K. našeg doba. Da li je ona Ujevićev šiljak s vrha žrtvovan u masi, Bodlerov albatros kome divovska krila smetaju da kroči, ili pak Džejev isluženi vojnik u armiji mnogih? Ništa od navedenog rekli bi skeptici. Ona je samo posljedica sistema iskvarenog do srži. Onog sistema koji je godinama uzimao stotine hiljada eura da bi unizio umjetnost, oskrnavio filozofiju i ulizivao se politici. Svakoj politici. Jer nema razlike između Vesne B. i Ratimira M. i Paola M. i Radmile V. i Srđana B. (u DPS duetu sa Pako de Lusijom sa Konika). Svi su oni tu sa jednom misijom, a to je da se kultura zatre i zaboravi zato što nije potrebna u vremenu kada kompozitori i slikari žive od grantova Ministarstva kulture, a ne od sopstvenih djela.
Sjeban je onaj ko misli da se Radmilina elitna ekranizacija Luče mikrokozme u kotorskom zatvoru uparena sa nešto manje elitnim koncertom Stefana Milenkovića i desetinama drugih besmislenih programa plaćenih grdne pare tokom godina, isplatila bilo kome osim izvođačima radova. Jer nakon svih ovih godina Kotor još uvijek nema orkestar, nema civilizovani hor, nema galeriju koja odmiče od pročetničkih zalagaonica, nema teatarski ansambl i nema kino koje bez žrtava može da pusti noviji film.
Onda dođe Vesna B. i Pjacu od filozofa pretvori u smeće. Dok dušebrižnici zaboravljaju da je ta Pjaca bila smeće od početka, ljetnji raspust na kojemu su honorare uzimali Srećko Horvat i Andrej Nikolaidis. Kao što je i cijeli Kotor Art uvijek bio smeće, kao što je smeće i Kotor u kome se to odvija… Ako još generalizujemo, doći ćemo i do majke Crne Gore.
Međutim, nema potrebe za time, ljeto je stiglo u našu malu kasabu. Kasabu rekoh… Kako nova normalnost gordo zvuči.