Piše: Goran Jovanović

Dana 22. aprila 2001. imali smo istorijsku šansu. Na republičkim izborima Koalicija Zajedno za Jugoslaviju (33 mandata) i LSCG (6 mandata) u zbiru su imali većinu od 39 poslanika od 77 mjesta u parlamentu za rušenje režima Mila Đukanovića. Režimska koalicija Pobjeda je Crne Gore dobila je samo 35 mandata. Glasao sam za Liberalni savez Slavka Perovića i držao palčeve. Na Cetinju su liberali uzeli sjajnih 45% glasova.

Sa svoje 22 godine višestruko sam manje znao o prokletoj balkanskoj politici nego danas, ali sam znao da smo ih imali u šaci. Postmiloševićevska jugoslovenska koalicija je bila spremna da obori režim sa izvornim crnogorskim suverenistima. Za liberale je bila dilema demokratija pa država ili država pa demokratija. Počela je politička aukcija, LSCG je postavio visoke zahtjeve, obje strane su bile spremne na izdašne ustupke, Slavko je izvjesno krenuo u demontažu sistema striktno traživši mjesta ministra policije i šefa DB. Izgledalo je da lopovski režim pada. Trebalo je da nova vlada sredi spiskove, očisti UDBU i policiju od Milovaca i mafije i da raspiše prve demokratske izbore u Crnoj Gori nakon čega bi se pripremio referendum o državnom statusu Crne Gore koji bi svi prihvatili. U zadnji čas, nešto se dogodilo, neki tajnoviti pritisak, korupcija, prijetnja, ne znamo što, nešto je prelomilo Slavka da podrži manjinski DPS-vladu. Pričalo se da je Slavko uzeo milione, da mu je Brano Mićunović “pomogao” da prelomi, da je to bila Državna bezbjednost, i slično. Epilog znamo, čim je režim ojačao kurtalisao se liberala. Na izborima 2002. opet sam glasao LSCG, ali je sada Milo osvojio/ukrao dovoljno da lagodno preuzme vlast. Sjećam se kako su nam lokalni kotorski kriminalci u kasne sate ispred kuće i restorana nabijali gasove, turirali i iritantno svirali sirenama, provocirajući moju porodicu. Nikad nisam volio DPS, a od tada mrzim DPS iz dna duše.
Propuštena je velika šansa poput one koju je imao Isildur kad je na planini Usuda bacanjem prstena u vulkansko grotlo trebao uništiti Saurona. Zato smo gdje smo sada.

Poslije tih izbora Milo je razbucao liberale, preuzeo je sve tapije na nezavisnost i uz pomoć međunarodne zajednice, kriminala, potkupljivanja, pritisaka, krađa i uz velike novce potrošene na kampanju doveo do nezavisnosti. Tu su nam se jedini put susreli interesi. U suštini sam za veću i snažniju državu, ali SRJ/Srbija i Crna Gora sa prodatim Kosovom i DOS-ovskom pljačkom postmiloševićevske Srbije nije bila država. Bila je brak u raspadu.Bila je bolesnik na samrtnom odru. Glasao sam za nezavisnost, a onda za PZP nadajući se da će tada rastući i obećavajući Nebojša Medojević u maloj i funkcionalnijoj državi, bez velikih pitanja, privući dovoljno ljudi željnih promjena. Kako sam se grdno prevario. Đukanović je slaveći obnovu nezavisnosti pokrenuo nemilosrdnu pljačku svih nacionalnih resursa, i postepeno tokom 14 godina pojačao suzbijanje demokratije, kupovinu opozicionara i građana, ucjenjivanje pred izbore i potpunu privatizaciju države uz sumanuto zaduživanje.

Glasao sam Pozitivnu 2012. i to je možda moj najveći politički promašaj. Brzo sam ga postao svjestan, već iste jeseni u pregovorima oko Nikšića, a kad su Darko Pajović i Azra Jasavić izdali pljuvao sam televizor od muke i bijesa. Na izborima 2016. glasao sam moje Demokrate, a pritom sam ljuto branio biračko mjesto u Dobroti od DPS-a i njegovih aktivista i kutijaša.

Odavno ne vjerujem u izbore koje organizuje DPS. Razloga je previše i većinom su očigledni svakom poštenom i pristojnom građaninu prosječne pameti. Posebno iritira što naši poznanici, školski drugovi, nekadašnji prijatelji, rođaci ili kumovi na drugoj strani nas vrijeđaju time što znaju sve što se radi, a podržavaju to i lično doprinose da se diktatura održi. Da ne pričam o posljednjim događajima koji su uzavrili izmučenu Crnu Goru do ključanja. I dalje se prave mutavi i tupavi, izigravaju francuske sobarice i čekaju namještenja dok stavljaju krstiće, slovca, ikseve i druge oznake pored naših imena kao da smo nesretni Židovi u Varšavskom getu ili po konc. logorima: Aušvic-Birkenau, Dahau, Mathauzen, Bergen- Belsen, Sobibor, Treblinka, Majdanek i sl.

Ako se uprkos besmislenosti i uzaludnosti pristane ići na izbore, pomoći ću svojim znanjem, autoritetom, iskustvom i prije svega, mudima , da se odbrane birališta od režimskih plaćenika i uhoda. Za fantome ne znam što da vam kažem, morali bi onda preskočiti i njih, kao Koštunjavi 2000. mnogocifreni kontigent glasova sa Kosova. Zapad se pravi lud, natjeraće nas na izbore, ali ja sam siguran da će se sa Đukanovićem i DPS-om računi svesti na ulici.

Izvor: Facebook

Ostavite komentar