Strah od smrti i egzistencijalna pitanja su u ljudskoj prirodi. Uz dozu straha od nepoznatog i nevidljivog protivnika, taj strah se samo pojačava. Stoga, sveopšta inicijalna reakcija na virus, koja se najviše ogledala u shvatanju da je ovo borba za gole živote odmah i sad, je bila logičan slijed stvari. Nije bilo za očekivati da šira slika, ekonomske prilike i potencijalne posljedice dodju odmah u fokus.
Uz duboko razumijevanje gornjeg fenomena, moram priznati da sam bio poprilično iznenadjen sveukupnim reakcijama, zatvorenošću i nedostatkom dijaloga po pitanju borbe protiv virusa. Ko prati moja pisanja, zna da sam se od samog starta zalagao za mekše mjere, zbog čega sam pretrpio dosta kritika, zbog čega sam proglašavan bezdušnikom, kapitalistom kojem je novac ispred ljudskih života i slično. Iako sam jasno stavljao akcenat na posljedice recesije i uticaj iste na živote.
Sada je situacija drastično drugačija, uz vrlo lošu epidemiološku situaciju (neuporedivo goru nego u martu/aprilu), koja je nažalost, na samoj ivici da napravi kolaps sistema, imamo poprilično mekane mjere, jer je sada ekonomija u fokusu. Sada ekonomija više nije “novac prije života”, već je ekonomija mnogo širi pojam koji nam i obezbjedjuje život i osnovne potrebe.
Ne tvrdim da su meke mjere ispravne, možda je nedostatak karantina velika greška, ali je vrlo čudno ogromno nerazumijevanje mnogih kako svijet danas funkcioniše – ljudi jednostavno ne mogu psihički da izdrže zatvaranje, a posebna je priča koliko je skup svaki dan zaustavljanja ekonomije. Šta smo na kraju dobili – veliko nepovjerenje prema odlukama NKTa i svjesno prihvatanje rizika da se zarazimo, samo da biznis ili posao ne staje (sve su češća saopštenja ugostitelja, pjevača, roditelja i vlasnika vrtića…).
Naša ekonomija je svakako bila na respiratorima, i pitanje je da li se išta moglo izvući i bez korone, ali su ona dva mjeseca zatvaranja bila još jedan veoma snažan udarac zbog kojih će i jedan odredjeni procenat malih i srednjih preduzeća uskoro staviti ključ u bravu. A ko bar malo zna o ekonomiji, posljedice će kapilarno da se prenesu na sve slojeve društva.
Danas je Milutin Simović izjavio da nema striktnih mjera poput #ostanidoma, i da se ekonomijom brani javno zdravlje, čime je maltene priznao da se u martu i aprilu džabe krečilo.
Još jednom, bitka protiv korone je unaprijed izgubljena bitka, koja se nažalost plaća životima. Još jednom, ne umire se samo od korone, već i od raznih drugih stvari koje su posljedica recesije. Još jednom, pred nama je problem koji se rješava multidisciplinarnim pristupom – doktori, epidemiolozi, ekonomisti, matematičari, programeri, sociolozi, psiholozi… Kada to shvatimo i kada budemo imali što više informacija koje su ulazni parametri, imamo bolje modele, bolje prognoze i bolji način da odaberemo put, koliko god on crn i težak bio. Osudjeni smo na biranje slatkog limuna. Kad su ulazni parametri jednostrani, poprilično uski i zaprljani političkim odlukama onda imamo ono, kako se u softver inženjeringu kaže – shit in, shit out.