Piše: Boris Dežulović
Danas je Dan žena. U mom kalendaru, međutim, godina ima tri stotine šezdeset četiri dana žena. Samo jedan nije, i to je 8. mart – dan kad su se prije točno pedeset godina dvojica nabrijanih muškaraca javno pošibala pred tristo milijuna raspamećenih muških glava.
Prije četrdeset godina, u jedva tjedan dana, obojica su zauvijek napustila ring. Prije dvadeset pet godina jedan je prezirno gledao kako drugi pali olimpijsku vatru u Los Angelesu. Prije dvadeset godina potukle su se i njihove kćerke.
Prije deset godina umro je pobjednik tog historijskog meča. Prije pet godina umro je i njegov najbolji neprijatelj.
Ovo je moja stara priča o Smokin’ Joeu i njihovoj historijskoj tučnjavi.
GONNA FLY NOW
Priča o dvojici najboljih neprijatelja u povijesti boksa
Foto: Getty Images
Bilo je kasnije i većih borbi, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, Rumble in The Jungle ili Thrilla in Manila, ali sve su bile samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – historijskog meča u njujorškom Madison Square Gardenu, originalnog i za mnoge jedinog pravog Fight of The Century, Meča stoljeća.
Dvadeseti je vijek, doduše, već vidio dva “meča stoljeća” – prva je tako nazvana borba Jamesa Jeffriesa i Jacka Johnsona davne 1910., a druga ona mitska borba “crnog bombardera” Joea Louisa i njemačke uzdanice Maxa Schmellinga 1938. – ali ni tada, niti ikad više nije se jedan meč iščekivao kao što se čekao 8. ožujka 1971. i konačni obračun dvije neporažene žive legende, dvadesetsedmogodišnjeg Joe Fraziera – apsolutnog svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji sa dvadeset šest pobjeda u nizu, od čega dvadeset tri knock-outom – i dvije godine starijeg Muhameda Alija, neporaženog šampiona sa trideset jednom pobjedom u nizu, od čega dvadeset pet knock-outom.
Ali se upravo vratio u ring nakon višegodišnjeg izgnanstva zbog odbijanja da se bori u Vijetnamu. “Nikad me nijedan Vijetkongovac nije nazvao crnčugom”, objasnio je lajavi vojak Ali i 1967. na regrutaciji u Houstonu četiri puta odbio istupiti na prozivci, nakon čega su mu oduzeli boksersku licencu i pojas prvaka svijeta, te priveli na sud kao dezertera. Tri godine kasnije Vrhovni sud države New York proglasio je suspenziju nezakonitom i Muhamed Ali je s dvije povratničke pobjede, protiv Jerryja Quarryja Irca i Oscara Bonavene Ringa, najzad dobio priliku da vrati svoj ukradeni pojas.
U suprotnom kutu, u tom će ga pojasu čekati Joseph William Frazier zvani Smokin’ Joe, strašni udarač iz Philadephije čiji je zaštitni znak bio ubojiti lijevi kroše. Taj jedinstveni kroše bio mu je uspomena na djetinjstvo u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje je Billy Boy, kako su ga tada zvali, gledajući prijenose boksačkih borbi odlučio postati Rocky Marciano, i od starog šatorskog krila i kukuruza napravio boksačku vreću. Nestrpljiv da postane Marciano, jednom je promašio vreću i svom snagom udario lijevom šakom u zid, a kako siromašni roditelji nisu imali novca za liječnike, Billy Boy svoju lijevu ruku više nikad neće moći ispružiti do kraja: ni za što više ta slomljena, savijena ljevica nije bila upotrebljiva.
Osim za najbolji lijevi kroše još od vremena Sugar Raya.
Taj su kroše prvi upoznali školski kabadahije u njegovom rodnom gradiću, gdje su mu mlađi učenici i djevojčice davali po pola sendviča da ih nakon nastave prati kući. Ostatak Amerike za Frazierov je lijevi kroše prvi put čuo kad je 1964. kao zamjena otišao u Tokio, na nekakvo Olimpijsko prvenstvo, Olimpijske igre, tako nešto, i tamo osvojio zlatnu medalju.
U to je vrijeme već živio u Philadelphiji i radio u klaonici Cross Brothers, koristeći za trening svaki trenutak i svaku priliku: parkovi, avenije i stepeništa Philadelphije bili su njegova gimnastička dvorana. Onda je prestao sanjati, ustao i zakoračio u surovi svijet profesionalnog boksa.
Na impresivnom usponu prema vrhu nanizao je dvadeset četiri pobjede, uključujući i onu protiv Bonavene, iako ga je Argentinac u drugoj rundi dva puta slao na pod, i onu protiv Georgea Chuvala, hercegovačkog diva iz Kanade koji je na nogama izdržao četiri runde prije nego mu je trener zabranio petu: bolje od toga nije se moglo, jer ljubuškog Čuvala nitko – ni Muhamed Ali ni George Foreman – nikad nije oborio na pod. Smokin’ Joe je već tako viđen kao izazivač neporaženom šampionu Muhamedu Aliju, kad je The Champ zglajzao kao dezerter i otvorio mu put ka vrhu: Joe je uskoro dobio poziv WBA, koja je organizirala turnir osmorice najboljih da popuni prazno prijestolje.
Joe Frazier, međutim, tuđe neće, a svoje ne da, i odbija sudjelovati u sramnom detroniziranju Alija. Umjesto toga, nokautirao je Bustera Mathisa za poluilegalnu titulu po WBC-u, sačekao da Jimmy Ellis uzme WBA-ov turnir, pa ga 1970. izazvao i u četvrtoj rundi dva puta poslao na pod, prije nego je Jimmyjev trener, legendarni Angelo Dundee, bacio ručnik u ring: bila su to prva dva knock-downa u cijeloj Ellisovoj karijeri. Mali Billy Boy ostvario je svoj san, i preselio u snove svoje siromašne braće. Bio je prvak svijeta.
Sve od tog trenutka, cijeli je svijet čekao njegovu borbu s Muhamedom Alijem, meč koji će dati odgovor na pitanje tko je istinski šampion, i koji je – i prije nego je uopće dogovoren – nazvan Fight of The Century.
Zbog svega, bit će to mnogo više od tuče dvojice odraslih muškaraca. Antiratni pokret u Sjedinjenim Državama bio je na vrhuncu, čekajući povratak Muhameda Alija kao narodnog heroja, dok je s druge strane stajao Joe Frazier, koji nije krio svoja patriotska uvjerenja. Sve do tada dobri prijatelji, braća, Ali i Frazier su odjednom postali smrtni neprijatelji: Ali je cijelu stvar okrenuo na “rat rasa”, predstavljajući sebe kao prvaka Crnog svijeta, a Fraziera kao prvaka Bijelog, “čiča Tomu”, poslušnog slugu bijelog kapitala kojemu ugovor plaćaju bijeli tajkuni, i koji je podmuklo ukrao njegovu titulu.
Smokin’ Joe bio je šokiran iznenadnim bijesom bivšeg prijatelja, podsjećajući kako je odbio sudjelovati u WBA-ovom cirkusu i u Bijeloj kući osobno od predsjednika Richarda Nixona tražio da se prvaku vrati licenca, pa čak i financijski pomažući Aliju dok se pod suspenzijom borio za pravo na borbu. Lajavi Ali se, međutim, nije gasio: večer uoči borbe pojavio se pred Frazierovim hotelom i pozivao ga da izađe van, pucajući iz pištolja. Podigavši tako temperaturu do usijanja, Muhamed Ali je uspio u onome na što bi malo tko tada stavio novac: do dana odluke samo je jedan čovjek više želio i nestrpljivije čekao borbu od Alija i njegovih navijača: Joe Frazier.
A ljuti je Smokin’ Joe sad već bio tako siguran u pobjedu da je u Statler Hilton Hotelu naručio pobjednički party s kompletnim orkestrom Dukea Ellingtona. “Fraizerov pobjednički party?!”, smijao se Ali. “To će biti kao vjenčanje bez mlade!”
Novac – a radilo se o nevjerojatnih i do tada nepojmljivih dva i pol milijuna dolara svakome – više nije bio važan. Ali je želio natrag svoj pojas prvaka, a Frazier svoju čast.
Bio je to početak najvećeg rivalstva u povijesti boksa.
Nikada do tada nije se stoga neki bokserski dvoboj iščekivao kao što se čekao Meč stoljeća. Tri stotine milijuna ljudi čekalo je pred televizorima sliku iz New Yorka, a u nekoliko američkih gradova, u kojima upravitelji lokalnih kino-dvorana nisu uspjeli organizirati javni televizijski prijenos, izbili su veliki ulični neredi. Ulaznica za Madison Square Garden bila je najtraženiji komad papira u Sjedinjenim Državama, vrjedniji i od izvoda iz matične knjige vjenčanih s potpisom Johna Davisona Rockefellera: niti sam Frank Sinatra, direktor Amerike, sa svim svojim ugledom, slavom, novcem, političkim i mafijaškim vezama, nije mogao doći do karte, pa se u prvi red do ringa ugurao kao akreditirani fotoreporter magazina Life.
Konačno, u deset i pol navečer, sudac Arthur Mercante pozvao je Alija i Fraziera da se pozdrave. Prema njegovom svjedočenju, Ali je procijedio prema Frazieru: “Znaš li da si u ringu s Bogom?” “Bože”, odbrusio mu je Smokin’ Joe, “večeras si na krivom mjestu.”
Onda je Mercante označio početak borbe. Cijela Amerika i pola svijeta zaustavili su dah, a Madison je eksplodirao.
Počelo je kako se i očekivalo: Ali je plesao svoj laki step, kao nekad, “letio poput leptira i ubadao poput ose”, a Frazier se branio na konopcima i čekao. Od četvrte runde korak Muhameda Alija postajao je sve teži, Frazier je počeo vraćati, i uskoro je Smokin’ Joe plesao po ringu, a umorni se Ali sve češće ljuljao na konopcima. U četrnaestoj rundi Ali se vratio, čak je izgledalo da je zvono spasilo Fraziera, da bi potom, nakon dvadesetak sekundi u posljednjoj, petnaestoj rundi, Frazier dočekao ono što je čekao: Alijev napad desnim aperkatom. Djelić sekunde brži, sijevnuo je u njegovu nebranjenu glavu čuveni Smokin’ Joeov lijevi kroše, i The Champ, prvak Crnog svijeta, bio je na tlu.
Ali je brzo skočio na noge, ali taj slavni knock-down samo je potvrdio ono što su već znali svi u dvorani i svi pred televizorima. U trenutku kad je zvono označilo kraj Meča stoljeća, Joe Frazier je glasno opsovao Aliju u lice i podigao svoju krivu lijevu ruku u zrak. Suci nisu imali previše posla: bio je to prvi poraz u karijeri velikog Muhameda Alija, i najveća pobjeda Frazierova života. Nitko mu više neće moći reći da je nezasluženo sjeo na Alijev tron, nitko se više neće zajebavati s Billy Boyem.
Bilo je, kažem, kasnije i većih mečeva, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, ali svi su bili samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – te historijske borbe, jedinog pravog Fight of The Century.
Nakon borbe oba su borca završila u bolnici i na dugom oporavku. Onda se jednog dana proširila vijest da je Joe Frazier preminuo. Amerika je bila zgromljena. Muhamed Ali teško je primio vijest o smrti svog najboljeg prijatelja, najavivši povlačenje iz boksa. Srećom, vijest se uskoro pokazala lažnom, i odmah je počelo odbrojavanje do revanša.
Nastavak Meča stoljeća Frazier, međutim, neće dočekati s pojasom prvaka: titulu je izgubio dvije godine kasnije, 1973. u Kingstonu na Jamajci, od pet godine mlađeg Georgea Foremana. Kad je stoga sljedeće godine konačno na red došla borba Frazier-Ali, u istom ringu u Madison Square Gardenu, to više nije bio niti Meč godine – svakako ne one na kraju koje je pobjednika čekao meč sa svjetskim prvakom Foremanom. Bila je to “samo” borba dvojice izazivača, “polufinale”, ali nikad duže i nestrpljivije očekivano polufinale. Uoči borbe opet su pale teške riječi, sve je bilo kao nekad, u studiju ABC-a čak su se i gadno potukli usred emisije uživo. Ni borba nije bila mnogo ljepša, bio je to nervozan, grozan meč, poput plesa dvojice drvosječa na Opernballu u Beču. Suci su presudili Alijevu pobjedu, veličanstveni je lajavac dočekao osvetu i lebdio Madisonom napuhan poput zepelina.
Deset mjeseci kasnije Muhamed Ali je onim glasovitim nokautom u osmoj rundi svrgnuo Foremana u mitskom Rumble in The Jungle na stadionu u zairskoj Kinšasi i po drugi put postao apsolutni svjetski prvak, upisavši se na zabat boksačkog panteona. Joe Frazier za to je vrijeme svojim lijevim krošeom krčio put natrag, i preko starih znanaca, Quarryja i Ellisa, 1975. konačno izborio status izazivača i treći nastavak sage.
Ovaj put, međutim, neće biti kao u prethodnom. Ovaj put bit će to opet meč za titulu prvaka svijeta. I još više: bit će to ono što će čuveni sportski novinar Jerry Izenberg nazvati “prvenstvom njih dvojice”.
Ovaj put bit će to jedan od najvećih događaja u sportskoj povijesti i vjerojatno najbolji meč u cjelokupnoj historiji boksa.
Promotori su ga reklamirali kao Thrilla in Manila, Triler u Manili. Zakazan je za prvi dan listopada 1975. u predgrađu glavnog grada Filipina, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ferdinanda Marcosa, koji nije štedio pare da narodu, u nedostatku kruha, ponudi barem igara. Tri godine ranije Marcos je u državi proglasio vojnu diktaturu, policijski sat i izvanredno stanje, pa su se Filipini činili najprikladnijim mjestom za takav meč.
Muhamed Ali izvanredno je stanje podigao na najviši stupanj. “Frazier je previše ružan da bude prvak”, govorio je, “ne zna govoriti, ne zna boksati, ne zna plesati i ne zna pisati pjesme!“ Fraziera je za ovu priliku nazvao “ružnim gorilom”, pa pred meč nabavio malenu gumenu lutku gorile i na onim glasovitim konferencijama za novinare udarao je šakom u lice, ponavljajući: “It will be a killa… and a chilla… and a thrilla… when I get the gorilla… in Manila!”
Sve je izgledalo kao četiri godine ranije, kad je Ali na kraju u ring ušao previše samopouzdan da pobijedi, a Frazier previše ljut da izgubi. I opet je Ali na početku plesao, letio i ubadao, a Frazier čekao. I opet je oko polovice meča Ali usporio, a Frazier kažnjavao njegove aperkate. Oko jedanaeste runde umorio se i Frazier, ali nijedan se nije predavao. Ali je i dalje plesao, a Joe ubadao ljevicom. Ovaj put bilo je na život i smrt, na plus četrdeset, najbliže paklu što će njih dvojica ikad biti. Nikad više svijet nije vidio takvu borbu.
Od desete runde Smokin’ Joe je boksao s dvije ljubičaste biljarske „četvorke“ umjesto očiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao mu usta, a ovaj se i dalje borio. Na početku četrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko, a ovaj se i dalje borio. Tek kasnije saznat će se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu četrnaestu rundu borio praktički slijep. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.
Konačno, prije nego što je zvono označilo početak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ručnik u ring. Joe je očajnički htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier je bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.
Iako je obranio titulu, The Champ ovoga puta nije zabavljao navijače vrijeđanjem “čiča Tome”. Odao je javno poštovanje svom arhirivalu, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao, i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske večeri. “Joe je najveći borac svih vremena. Poslije mene”, rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, i preko Frazierovog sina Marvisa poručio svom najboljem neprijatelju da mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin’ Joe ispriku nije prihvatio.
Sljedeće godine Frazier će pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehničkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije, 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put, i u bizarnom, tužnom meču u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuđenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji će se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljačke prije desetak godina.
Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin’ Joe Frazier objavio je kraj.
Njegov je pak osobni demon 1978. od Leona Spinksa i treći put vratio pojas, i službeno postao The Greatest, najveći boksač svih vremena. Veličanstveni lajavac konačno će se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meču, patetično nazvanom Drama in Bahama, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao čovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.
Onoga dana kad su Smokin’ Joea protiv Jumba čekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreću. “Mi smo sada stari ljudi”, poručio mu je Ali, “i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo.”
“Ne zovi me starcem”, kratko mu je odgovorio Frazier.
Tako su u samo osam dana prosinca 1981. dva najveća suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, Najveći, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveća sportska legenda svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Joe Frazier otišao je na drugu stranu.
Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća – Ali-Frazier IV, kako su ga nazvali promotori – borba Joeove kćerke Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćerke Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi očevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit će, jasno, prezime Ali.
Smokin’ Joe je do tada već proćerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Muhamedom Alijem. Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. “Najradije bih ga bacio u onu vatru”, rekao je televizijskom reporteru.
Bolest je, međutim, sustigla i Smokin’ Joea. Nakon što mu je dijagnosticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksačku dvoranu, pa načet i umoran, sluteći kraj, konačno priznao kako u njemu nema više gorčine, ni bijesa za Muhameda Alija. “Pustite čovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli.” Na memorijalu kojim je 2011. u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlači grč smješka, pa rekao: “Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu.”
Onda se iznenada proširio glas da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put vijest nije bila lažna.
U ponedjeljak, 7. studenog 2011., u svojoj šezdeset sedmoj godini umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Caroline, strašni Smokin’ Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. “Svijet je izgubio velikog šampiona”, poručio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.
Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz glas Dragana Nikitovića, i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, uz taktove Contijeve “Gonna Fly Now”, u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.
Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin’ Joe mu je ispričao kako je u boksačkoj mladosti zarađivao kruh u filadelfijskoj klaonici Cross Brothers, trenirajući nakon posla s junećim polutkama obješenima u hladnjači poput boksačkih vreća. I kako se za borbe pripremao trčeći svakog jutra ulicama Phillyja, završavajući sprintom uz monumentalno stepenište Muzeja.
Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak, i mogao je vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a prljavi se grad budio iz sna: „Trying hard now, it's so hard now“, pjevala bi filadelfijska treća smjena, “getting strong now”, pjevali bi dostavljači novina sa crnim prvakom na naslovnici, „won't be long now”, pjevali bi polivači ulica, beskućnici, prostitutke, kamiondžije i pospani američki proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.
“Gonna fly now”, odgovorio bi onda Prvak.
„Gonna fly now, flying high now.“
Izvor: Facebook