U prošlom tekstu analizirao sam fiksaciju dr Leposavića vitalno ugroženim srpstvom i integralističkim velikodržavnim idejama. Predmetna fiksacija nije bila epistemološka ili metodološka, što bi bilo legitimno, već ideološko-doktrinarna i kao takva odraz potpuno jednostranog, jednodimenzionalnog, jednoumnog i arbitrarnog pristupa pravnoj nauci. Naravno, takav naučni rad je mogao proći i zbog toga što je odbranjen pred komisijom kojom je predsjedavao Milenko Kreća, profesor i sudija proslavljen po svom suprotstavljanju imaginarnom ustaštvu i hrvatskom arijanstvu. O dimenzijama lova na vještice dr Leposavića omogućenog od strane tradicionalno ultra desničarskog Pravnog fakulteta dovoljno govori prosta analiza diskursa i činjenica da se pojmovi Srbija, Srbi, srpstvo i slični derivati u radu pojavljuju skoro 500 puta. Međutim, tema ovog teksta je pokušaj dr Leposavića da svoj rad približi širokim srpskim narodnim masama (prema njegovim stavovima, dakle, cijeloj Crnoj Gori) kroz formu feljtona.
“Odbrana Njegoševa” je feljton tiskan u dnevnim novinama “Dan” decembra 2013. godine i u njemu se autor bori protiv tada aktuelizovane teze da je Njegoš genocidni pjesnik. Kako to biva kod ljudi koji imaju određene opsesije, feljtonu nije trebalo dugo da se odmakne od prvobitne teme i krene razrađivati Njegoševo vjersko osjećanje i nacionalnu pripadnost. Svako ko poznaje fundamente politike iz čijih skuta dolazi dr Leposavić već a priori može da zaključi šta u tom feljtonu piše. Autor ovog teksta se kao i prošlog puta potrudio i prenio selekciju citata koji najvernije odražavaju uvjerenja sadašnjeg ministra pravde.
Tako, dr Leposavić kaže:
“Kada je neko toliko duboko utkan u narodnu misao i osjećanje kao što je to Njegoš, a pri tom se od tog istog naroda hoće stvoriti nacija kakve do tada nije bilo, onda se javlja mučnina svakodnevnih prizora u kojima se mjeri koliko je duhovni otac bio Srbin, a koliko Crnogorac. I po mogućstvu, šta od to dvoje nije bio. Prvi glasno ćute da je bio Srbin, drugi na to odvikuju da nije bio Crnogorac – griješeći svi zajedno“.
Između redova ponavlja stav iz svog doktorata da je on stariji od crnogorske nacije, a dodaje i da je Njegoš Crnogorac samo dok je to mjera elitnog srpstva:
“Nije čudo što se danas ne može lako razvrgnuti ovo dvoje, a da ne nestane onaj koji je crnogorstvo sijao srpstvo gajeći“.
Indikativno je takođe na koje se istorijske izvore poziva u feljtonu:
“Njegoš srpstvo, kao etničko izvorište, naziva „svetinjom” (iz pisma I. Garašaninu, 1850)“.
Dakle, prvi put se eksplicitno pojavljuje Garašanin koji je prisutan bićem i idejama kako u feljtonu tako i u doktorskoj disertaciji.
Dr Leposavić nastavlja:
“S druge strane, iako često naznačava o „srpstvu”, kritika ne uspijeva da pronađe niti jedno mjesto gdje bi Njegoš upotrebio riječ „crnogorstvo”, a gdje je pritom jednoglasna da pisac ne koristi etnonime slučajno niti ih upodobljava strukturi i umjetničkoj slici. Kod njega je, dakle, riječ „srpstvo” rezervisana za sve one slučajeve kada naznačava o svojstvu bića, o njegovom vlastvu“.
Nakon što je završio sa balzamovanjem srpskoga Njegoša, dr Leposavić se seli na teren pseudo-naučne podloge da bi dokazao kako crnogorstvo i crnogorski identitet ne postoje autonomno. Tako kaže:
“U smislu svega kazanog, crnogorstvo, kao podnebsko odnosno običajno-kulturološko, predstavlja identitet: bilo da se ovaj smatra kao unutarnja komponenta, bilo kao izvedba srpskog nacionalnog bića, osamostaljena iz njegovih konstitutivnih elemenata“.
Završava:
“Čak i u drugom slučaju, kada se govori o samostalnom identitetu Crnogoraca, nezaobilazna je podudarnost etničke baze dva naroda, i to u onoj mjeri – da je riječ o dvije nacije za koje se mnogo prije može reći da su iste nego različite“.
Elem, prema dr Leposaviću, ministru pravde u Vladi Crne Gore crnogorstvo je podnebska, običajno-kulturološka kategorija. Kao paralelu, možemo pokušati da zamislimo ministra pravde Slovenije koji bi rekao kako je slovenački indentitet podnebska kategorija i da je ono izvedba austrijskog nacionalnog bića. To je naravno groteska zato što do Ljubljane srećom nije dopirala radioaktivna ideologija Načertanija i doktrine da svi Srbi treba da žive u jednoj državi. Tj. doprla je početkom devedesetih, ali se u roku jedne sedmice slupala simbolički o čvrstu triglavsku stijenu. Sa druge strane, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, Kosovo su pod permanentnim pritiskom kako političara, tako i navodnih naučnih radnika koji će iskoristiti svaku priliku i svaku temu da vježbaju formulacije od prije 150 godina. Da se stvarnim arijanstvom bore protiv izmišljenog arijanstva, stvarnim šovinizmom protiv izmišljenog šovinizma…
Konačno, jasno je da krajnji cilj feljtona dr Leposavića nije bio analiza argumenta o Njegošu kao genocidnom pjesniku, već iskorištavanje velikodušno datog prostora za širenje ideja ekstremne srpske desnice. Zadatak izvršen uspješno, Garašanin ocjenjuje sa odličan 5.