Želidrag Nikčević – ružna prošlost u izvornom obliku

In medias res
Piše: Dopisnik
▔▔▔▔▔▔▔▔▔▔▔
Piše: Dopisnik sa Univerziteta “Hahxi Zeka” u Peći

Intelektualac bez akademskih titula, književni kritičar, konsultant i politički analitičar. Predlog da se Želidrag Nikčević imenuje na poziciju ambasadora Crne Gore u Srbiji očekivan je potez novih vlasti, iako ne lako svarljiv bilo kome ko je osjetljiv na novodržavni imperijalizam i neočetničke intelektualne pozicije.

Na optužbe da se stalno vraćamo u prošlost, odgovor je veoma jasan: dok nas god aveti prošlosti budu spopadale, moraćemo da ih tretiramo. Tako, ovaj tekst će biti niz biografskih crtica i citata gospodina Želidraga Nikčevića, budućeg pripadnika diplomatskog kora i, meritumom ekspertske Vlade Crne Gore, zaslužnog intelektualca.

  • Bio je osnivač Demokratske stranke u Crnoj Gori zajedno sa Ljubom Tadićem (ocem Borisa Tadića) i Svetislavom Basarom. Kasnije pošao radikalno u desno pa je bio portparol Narodne stranke Novaka Kilibarde, kasnije poslanik i predsjednik Srpske narodne stranke Božidara Bojovića i Andrija Mandića.
  • 1993. kao član žirija za dodjelu nagrade “Risto Ratković” dodjeljuje istu Radovanu Karadžiću za nadaleko čuveno i priznato djelo (naravno, ironično govoreći) naslova “Siđimo u gradove da bijemo gadove”.
  • Kao poslanik Srpske narodne stranke postavlja sopstvenu suprugu Katarinu Brajović Nikčević za svog savjetnika i pokazujući zavidno znanje o korupciji i nepotizmu kaže: “Ona ima političku karijeru i samostalnosti, pa bračni status ne može biti prepreka za njeno postavljenje, niti može biti reči o sukobu interesa”.
  • 2012. godine potpisuje peticiju DSS-a u Srbiji pod nazivom Srbija je ugrožena. U peticiji se izražavaju radikalni stavovi protiv Evropske unije i NATO alijanse.
  • Posebno se istakao kao osoba koja je imala pakleni plan za Srbe u Crnoj Gori u danima referenduma: “Greše svi crnogorski Srbi koji misle: ne tražimo nikakva nova i posebna prava, hajde prvo da na izborima potučemo Mila Đukanovića, pa će cela pravoslavna Crna Gora, kao što je oduvek i bila, opet biti srpska. U zabludi su svi koji misle da će se oni koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci ikad više, makar većina, vratiti svojim srpskim korenima i precima. Ne, mi ćemo raditi pogrešno ako i posle referenduma budemo ubeđivali Milove Crnogorce da su Srbi i mislili da je to za išta dovoljno. Zadovoljimo li se time, uskoro Srba u Crnoj Gori neće biti 32 već — 16 odsto!”
  • Ništa manje gorljiv nije bio ni kada je trebalo govoriti o velikosrskoj strategiji u vezi popisa stanovništva u Crnoj Gori 2011. godine: “Према томе, да би се Срби у Црној Гори заштитили и одбранили, прва ствар коју треба дефинисати и која мора бити потпуно чиста јесте управо то (на први поглед саморазумљиво) „МИ“! МИ СРБИ! Без тог „граматичког“ предуслова – сваки став, свака изјава, свака реченица биће нам смушена и неискрена, па ће нам таква бити и национална политика.”

Konačan sud o ovakvom imenovanju je vjerovatno nepotreban. U pitanju je nastavak prebacivanja prijateljskih, kumovskih, ideoloških, naravno uvijek klerikalnih i nacionalističkih poveznica na nivo visoke politike. Tako da, diplomatski kor Crne Gore biće bogatiji za još jednu osobu koja će pod zastavom suverene države Crne Gore u inostranstvu predstavljati neku drugu državu, neki drugi narod i prije svega neke druge interese. Uskoro će popis i nova prilika za gospodina Želidraga da promoviše neku novu strategiju očuvanja ugroženog srpstva.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *