Uvjerljivo najopasnija zabluda koja se skorije pojavila u ulozi pojačavanja podjela u Crnoj Gori je da postoje dvije antifašističke grupacije na tom prostoru: partizani i četnici. Prva grupacija je proizvela mnoga zla, od lijevih skretanja preko Goljaka pa sve do pedesetak godina meke diktature socijalizma sa ljudskim likom. Ipak, nesporno je da su partizani uspješno iznijeli na svojim plećima bespoštednu borbu protiv okupatora.
Sa druge strane, o navodnom četničkom antifašizmu treba govoriti iz ugla rezultata. Na hiljade istorijskih izvora dokazuju kako su sve četničke formacije prije ili kasnije završile u saradnji sa Njemcima, Italijanima pa čak i sa ustašama. Lazar Tešanović piše Draži Mihajloviću kako je istina da su četnici sklopili pakt sa Hrvatima kontra komunista na području Ozrena i Trebave. Momčilo Đujić pregovara u Kninu sa županom Sinčićem oko saradnje sa NDH. O paktovima Mihajlovića i italijanskih fašista u Crnoj Gori pisao je čak i Čerčil, da bi Italijani samo pojačali podršku četničkom štabu u Kolašinu i mobilnosti trupa Baja Stanišića na transverzali Nikšić-Trebinje. Pavle Đurišić gordo nazdravlja ratne uspjehe sa italijanskim guvernerom Crne Gore Pirzio Birolijem. O saradnjama četnika i njemačke vojske izlišno je i govoriti jer je prostor ovog teksta isuviše mali za tako nešto.
Zamjena teza koju nude neočetnici kako bi promovisali četnički antifašizam je da nisu svi četnici bili isti i da je to bila kraljeva garda koja se borila protiv komunizma pa čak i sarađivala sa partizanima. Bez ulaska u porijeklo i genezu četničkog pokreta, kao i nesporne linije saradnje na početku rata sa partizanima, samo treba pogledati rezultate, bilanse i zapitati se zbog čega su četnici bili poražena strana u velikom ratu.
Hitlerov arhitekta i kasnije ministar vojni Albert Šper u svojim memoarima tvrdi kako nikad nije bio nacista i da je bio u partiji isključivo zaveden sugestivnošuću lidera. Međutim, da li zbog memoarskog opravdanja treba Špera amnestirati od krivice za zločine kojima je direktni vinovnik? Mnogi istorijski revizionisti govore kako je krivica njemačkog naroda za ratne poduhvate samo mistična, dakle bez faktičke odgovornosti. Međutim, da li zbog amaterskih halucinacija treba naciste rehabilitovati i proglasiti za ratne heroje?
Na istom fonu neočetnici tvrde da su četnici bili antifašisti, opravdavajući svoje stavove zločinima suprotnog tabora. Međutim: da li zbog mentalnog nasilja šačice zaluđenika u Crnoj Gori, finansirane ili podržavane iz matice, treba proglasiti četnike za dobre momke, pobjednike i oslobodioce?
Odgovor na to pitanje daću u formi citata Simona Vizentala: nema sumnje da su Hitler i Staljin živi i danas, te samo čekaju da zaboravimo zato što će jedino zaborav omogućiti uskrsnuće dvaju monstruma.
Budimo nepodmitiljivi svjedoci istorije!!!