„Konzervativizam ima pesimističan pogled na ljudsku prirodu. Za razliku od liberala, koji pojedinca vidi racionalnim bićem sposobnim za sporazumijevanje s drugima kako bi poboljšali svoj život i imetak, za konzervativce su ljudi pogrešiva, ograničena, poluracionalna bića čije se ponašanje ne može poboljšati. Ljudi su moralno nesavršena bića, njihove su intelektualne sposobnosti ograničene, a ljudski su poslovi odviše složeni. Konzervativci su stoga uveliko zaokupljeni osobnim karakterom. Za njih ljudi provode svoje živote boreći se s velikim silama iskušenja. Ti se poroci mogu svladati samo disciplinom, vjerom i institucionalnim ograničenjima.”
Posljednja rečenica u ovom citatu s Vikipedije zvuči kao mantra ministarke Bratić.
Danima već razmišljam kako čovjek lako zapadne u zamku konzervativizma. Osjetila sam to na sopstvenoj koži. Dok stojiš kao malo dijete širom otvorenih očiju u nevjerici, on te pritiska i podmuklo se uvlači pod kožu. Čak i ako se u tom trenu u tebi javi otpor i bijes, pa se gadljivo stresaš da ga zbaciš sa sebe, poneka kukica ostane zabijena u tvom tkivu. Upravo to mi se desilo nedavno.
„Ne znam zašto se ne vrati odakle je došla, pa tamo propagira svog boga”, izgovorila sam naglas. Mislim i da sam lupala šakom o sto u tom trenutku. Jedna od najužasnijih stvari koje sam ikada rekla, a nije da sam blagog jezika. Nisam ja ovo izgovorila u javnosti, već u svojoj kući, međutim stid je jednak. Sve što radim usmjereno je ka širenju ljubavi, empatije, razumijevanja i prosperiteta, a onda upadnem u konzervu i sa njenog dna izgovaram gadosti koje imaju jači odjek nego stotine hiljada konstruktivnih misli.
Izvinjavam se ministarki Bratić, izjava se odnosila na nju. Ne želim da iko igdje ide ako to ne želi, a ponajmanje da ja ikoga tjeram. Duboko vjerujem u koncept građanske zemlje u kojoj svako ima sva prava, borim se za takvu budućnost i trudim se da to prenosim na sve oko sebe.
Ali bi lijepo bilo i da se gđa Bratić izvini meni, građanki Crne Gore, što svakoga dana svojim činjenjem ili nečinjenjem, izjavama i ignorisanjem potcjenjuje moje intelektualne i moralne kapacitete. Lijepo bi bilo da se izvini meni kao kulturnoj radnici čiji rad ne poznaje, za ignorisanje kulturnog života u Crnoj Gori i svođenje kulture na funkciju ideološkog instrumenta – i to pokvarenog.
Želim da se javno izvini budućim generacijama što je pomislila da im je potrebna vjeronauka u školi i što smatra da je seksualno obrazovanje isto što i reproduktivno zdravlje.
Shvatila sam! Ja ne želim da gđa Bratić ode iz ove države, ja želim da ona postupi moralno i da dâ ostavku. Želim da napokon dobijemo kompetentne i građanski orijentisane osobe koje će da vode najvažnija ministarstva u zemlji i probamo da sačuvamo ovo društo, ukoliko je to uopšte više moguće.
Eto, lijepo i civilizovano. Lako je upasti u konzervu, stajala ona lijevo ili desno, konzerva je konzerva. Čuvajte se!
“što smatra da je seksualno obrazovanje isto što i reproduktivno zdravlje.”
Draga Marija
Eo ja, “staaaaari liberal” zdvoje đece u školu ođe ne vidim problem. Šta više, za školu je ovo drugo ljepši izraz.
Kakav širi okvir daje izraz “seksualno obrazovanje” u odnosu na “reproduktivno zdravlje”, a da klincima u školi može biti od edukativnog značaja?
Tehnike korišćenja jezika u predigri baš nisu za 9. razred 🙂
Hm…ne budi tako siguran.
Da je spremna da podnese ostavku, sa ministarkom (namjerno ne ministricom) ne bi bilo ni problema. U pitanju nije stvar ideološkog, vjerskog, pa ni etničkog diskursa koji se u Crnoj Gori vodi – već moralnog i etičkog.
Dakle, da je Vesna Bratić spremna da u nekom scenariju svojim činjenjem odnosno nečinjenjem da ostavku, ona ne bi bila Vesna Bratić – barem ne ideološki i politički onakva kakva jeste.