Izvor: Deutsche Welle (DW)
Trećeg januara 1892. je Mejbel Tolkin u južnoafričkom Blumfontejnu donijela na svijet svog prvog sina, Džona Ronalda Ruela. On će postati tvorac najčuvenijeg univerzuma u istoriji književnosti i time se upisati u krug najslavnijih pisaca ikada.
Tolkinova majka pak nije doživjela uspjeh sina. Umrla je kad mu je bilo dvanaest godina. Ipak, ona je bila ta koja mu je posadila klicu za literaturu. Čitala mu je bajke i sage, učila ga latinskom, francuskom i njemačkom. Dječak je upijao priče i strane jezike. Kasnije će doslovno izmišljati jezike.
Od idile do pakla rata
Džon i njegov brat Hilari odrastali su u predgrađu engleskog Birmingema koje je bilo zeleno i idilično, baš poput krajolika u koji je Tolkin naselio hobite.
Kako im je otac umro još prije majke, dječaci su dospjeli pod starateljstvo sveštenika Frensisa Morgansa. Džon je bio izuzetan učenik, fasciniran jezicima i staroengleskim mitovima. Sa drugarima je zasnovao književni klub u kojem su raspravljali o prozi i poeziji.
Još u to vreme počeo je da piše pjesme. Ali, nije prošlo mnogo i već je počeo da izmišlja čitave jezike – što će mu biti od koristi za kasnije romane. Tolkin je na koledžu Egzeter u Oksfordu najprije studirao klasične jezike latinski i grčki, a onda se oduševljeno okrenuo velškom jeziku.
U to vrijeme je divljao Prvi svjetski rat te je sa 24 godine morao na front na sjever Francuske. U braku sa suprugom Edit bio je tek četiri mjeseca. „Napustiti ženu bilo je za mene poput smrti“, napisao je kasnije.
Tolkin je preživio stravičnu Bitku za Somu u kojoj su mu mnogi prijatelji stradali. Vratio se u Oksford, tražeći mir jednostavnog života.
Priča za laku noć
Postao je docent i kasnije profesor staroengleskog jezika i literature. Danju je držao predavanja, noću je riječima zidao univerzum koji ima svoju istoriju, različite kulture i jezike.
Poglavlje po poglavlje je Tolkin pisao „Hobita“, isprva sa idejom da to bude priča za laku noć za njegovu djecu. Riječ „hobit“ mu je jednog dana pala na pamet. Zamislio ih je kao mala čovjekolika stvorenja sa gustom dlakom na stopalima, nastanjena u udobnim rupama u Okrugu.
Dao im je svojstva koja je i sam imao: ljubav prema prirodi, jednostavnoj kuhinji i odbojnost prema putovanjima.
Ali, godine su prošle prije nego što se rukopis našao kod izdavača. Kada se „Hobit“ konačno pojavio 1937, oduševio je čitaoce svih uzrasta. Izdavača su preplavila pisma, čitaoci su žudjeli za nastavkom. No stvar se krčkala punih petnaest godina ‒ toliko je potrajalo do „Gospodara prstenova“. Naposljetku, za Tolkina je pisanje i dalje bilo hobi, a ne posao.
Fantastični ep pojavio se sredinom pedesetih i načinio britanskog profesora jednim od najpoznatijih pisaca ikada. Do danas je prodato 150 miliona primjeraka „Gospodara prstenova“.
Filmska trilogija po knjizi zaradila je oko tri milijarde dolara i sedamnaest Oskara pride. Kasnije je, opet u tri dijela, snimljen „Hobit“.
Sprema se film o autoru
Vorner braders je britanskom reditelju Džemsu Strongu povjerio rad na Tolkinovoj životnoj priči pod naslovom „Srednja zemlja“. U produkciju je uključen i Piter Džekson, koji je režirao „Gospodara prstenova” i „Hobita“. Taj novi film bi trebalo da se pojavi ove godine.
U junu je posthumno izdata Tolkinova „Priča o Berenu i Lutijeni“, ljubavna saga o smrtniku i besmrtnoj vilenjakinji, jedno od brojnih djela koja Tolkin nije završio za života. I to iako je ova priča bila jedna od prvih koje je pisao – još prije punog vijeka.
Dva imena iz naslova ugravirana su na nadgrobnu ploču na mjestu gdje počivaju Tolkin i supruga Edit. Bili su u braku pedeset godina. Nedugo poslije njene smrti, Tolkin je u jednom pismu otkrio: „Edit nikada nisam zvao Lutijenom, ali ona je bila izvor te priče.“
Čuveni pisac umro je 1973. godine. Njegovi svjetovi još žive.
Izvor naslovne fotografije: BBC