Do suza bole reprize praznine naše male domovine.
Komunistička video igrica sa četničkim naočarima.
Uraaa u drugom svjetskom ratu do URA u ovom svjetskom miru.
Od manjine, preko manjine do manjine, uz pomoć mase.
Počinje priča prelaznih rješenja dok su pređeni svi oni koji zbilja vole ovu zemlju, ali će prije u drugu zemlju, ili pod zemljom, nego li da ovdje dobiju neko trajnije rješenje.
Zdravko nije imao neka najzdravija rješenja i od datih četiri, izdržao je dvije godine.
Predvidljivo.
Milo je najavio pad ove vlade, prije pola godine, za polovinu februara.
Kao da mu je neko došapnuo?
I ako me razum ne vara, pogodio je!
Metavers!
Svi smo u igrici softvera naših izbora.
I gle apsurda koji to nije:
Litijama je pobijeđena crkva.
Knjigu ‘Masa i moć’ , Elijas Kaneti, dobitnik nobelove nagrade, ovu studiju pisao je 33 godine.
„U idealnom slučaju svi su jednaki. Nije važna nikakva razlika, čak ni razlika među polovima. Ko god da je onaj koji nas gura, isti je kao i mi sami.”
Eto tako.
I onda tom tijelu postavite naočare vlasitog spota, i lustrirate skota , koji vam najmanje smeta.
Opet META.
Od mete na grudima i uraaaa u mudima, do METE i URA, je naša vještačka inteligencija, koja ne zna ni koja ura gura.
Jedini se na Balkanu možemo podičiiti da imamo fabriku bioloških robota.
Udba je dala spermu, domovina jajnu ćeliju, a komunizam je duh sveti.
Opet smo na ateističkom drvetu života, razapeti.
Građana nema.
A bilo ih nikada nije.
Crkva i džamija u dosijeima se krije.
Do suza bole reprize naše male domovine.
I zato:
Metavers.