1 mart – 31 mart 2022
- Kako smo mislili o Ukrajini i kako smo pogriješili!
- Bajden u globalnoj vrtoglavici gubi korak sa Kinom u Aziji
- Nuklearno naoružanje je ponovo tu, iako nije ni odlazilo
- Latinska Amerika ide ulijevo, SAD se okreću Meksiku i Gvajani
- Politički ćorsokak u Turkmenistanu i Siriji, škodljiv status quo u Kanadi i Francuskoj
Nesumnjivo, rat u Ukrajini je bio najvažnija tema globalne politike u proteklih mjesec dana. Međutim, struktura diskusije oko predmetnog žarišta se značajno promijenila. Diskurs medija i svih umiješanih strana početno se sastojao od zgražavanja nad agresijom, lamentom nad ugroženom bezbjednošću ljudi u Ukrajini, sankcija, osuda, propagandi… Sada već imamo geopolitički, realistički pristup problemu đe ljudski životi postaju statistike, a paradigma ljudske bezbjednosti se vraća na staru (uvijek aktuelnu) hladnoratovsku nacionalnu i međunarodnu bezbjednost, blokove, sfere uticaja, vitalne nacionalne interese, odbranu umjesto odvraćanja kao glavni postulat bezbjednosne arhitekture. Prigodno poređenje bi bilo sa Irakom i Afganistanom kada smo od konstantnog brojanja poginulih za par mjeseci došli do pitanja kolektivne regionalne bezbjednosti i importovane izgradnje demokratije. Na tom tragu, konačno je većina relevantnih igrača prihvatila da je Ukrajina žrtva proxy sukoba između velikih sila, tj. dva ugrožena i opadajuća strateška koncepta: NATO liderstvo u unipolarnom svijetu i ruska težnja ka permanentoj bipolarnosti spram NATO-a. Upravo zbog toga se fokus sa Zelenskog i gerilskih napora ukrajinske armije preselio na samite međunarodnih organizacija, postepeno uključivanje Rusije u razgovore i pregovore. Ne manje važan aspekt je i postala bezbjednost energije đe se posebno Evropa nastoji snažno pozicionirati i postati medijator dogovora koji će im omogućiti da smanje energetsku zavisnost od Rusije. U strogo vojnom smislu, potpuno je jasno da je ruska ofanziva u zapećku zbog jakog otpora ne samo ukrajinske vojske, već kompletnog stanovništva. NATO pojačava prisustvo na istočnom boku, Njemačka višestruko povećava budžet za odbranu (uprkos kancelaru pacifisti koji djeluje kao glineni golub turbulentnog vremena), čak se i Francuska budi iz vojne letargije kroz instistiranje na unaprjeđenju najmodernijih odbrambenih sistema. Postavlja se veliko pitanje da li će Rusija izdržati globalnu izolaciju ili će kroz promjenu režima, koju je zazivao Bajden u Varšavi, dovesti na vlast još jednog privremenog Gorbačova i time omekšati Zapadne adrese.
Vanjska politika SAD-a na početku Bajdenove administracije bila je čvrsta i jednoglasna u odluci da se takozvani pivot stavi na jugoistočnu Aziju u jasnoj namjeri da se pokuša balansirati regionalna kineska hegemonija. Sve od birokratskih, preko ekonomskih pa do vojnih napora bilo je stavljeno u službu osvajanja mekog uticaja u toj regiji. Međutim, ukrajinska vanjskopolitička bomba ponovo je dovela u fokus Evropu i ugroženu transatlantsku vezu dodatno ugnjetavanu tokom Trampovog mandata. Sljedstveno tome, Bajden je morao brzo reagovati i preorjentisati sopstvene prioritete sa Azije na Atlantik. Njegova neočekivana ali logična posjeta Evropi je dovoljan dokaz posvećenosti. Sa druge strane, Kina prati svoju staru strategiju prolaska ispod radara u pitanjima koja se njih direktno ne tiču. Tako nismo imali direktne intervencije predsjednika Ši Đinpinga niti vrha njegove administracije vezano za Ukrajinu. Potpuno je jasno da će oni period američkog odsustva iz regije iskoristiti da cementiraju svoje interese u bližem inostranstvu, što kroz projekat Pojas i Put što direktnim bilateralnim i multilateralnim inicijativama. U prethodnih mjesec dana mogli smo očitati aktivnosti Kine u Mijanmaru, Maleziji, Laosu pa čak i tradicionalno nenaklonjenim Vijetnamu i Filipinima, kroz simboličke aktivnosti razgovora unutar tijela ASEAN-a, ali i stalno prisutnih pregovora oko spornih teritorija u dva mora koja okružuju Kinu. Rat u Ukrajini biće direktan odraz odnosa Kine i SAD-a što će rezultirati sukobom dvije vizije vođenja multipolarnog svijeta. Treba očekivati i snažan rast regionalnih sila poput Indije, Pakistana, Brazila ili dvije Koreje.
Prethodna rečenica se najbolje ogleda u povratku na diskusiju o nuklearnom naoružanju. Osim standardne priče o nuklearnom arsenalu velikih sila koji stoje u deadlock-u zbog doktrina obostranog uništenja, sve češće se oživljava duh nuklearnih sistema u Indiji i Pakistanu, Sjevernoj Koreji, pa čak i glasovi da bi u interesu globalne bezbjednosti trebalo učiniti Latinsku Ameriku novim područjem za nuklearnu proliferaciju, time poništavajući dugo važeći pakt iz Tlatelolka. Povratak nuklearnog naoružanja na velika vrata zapravo ne bi trebalo posmatrati kao povratak jer je ono bilo stalno prisutno, samo je ogromna većina relevantnih aktera skretala pažnju na drugi čošak prostorije. Sada je taj nuklearni ćošak ponovo pod svjetlom i mnogi spoznaju sopstvene greške pokušavajući ih ispraviti emulacijom odavno zastarjelih paradigmi. Na najvišoj teorijsko-analitičkoj ravni, Džon Miršajmer je likovao nad pobjedom sosptvene ideje lansirajući u The Economist-u članak kako je SAD kriva za sukob u Ukrajini zbog provociranja Rusije širenjem uticaja na istok. Liberalni guru Fukujama se skrušeno povukao u svoje odaje i rekao da je propast njegove ideje kraja istorije i konačne pobjede neoliberalnog kapitalizma zapravo takođe krivica SAD-a koje nisu bile spremne da predvode slobodni svijet. U obnovljenom interesu za realističko promatranje međunarodnih odnosa, nuklearno naoružanje se ispostavlja kao izuzetno bitan, možda i ključan, faktor.
Bajdenova administracija u pomjeranju fokusa na transatlantske odnose, osim azijske gubi povoljnu situaciju i u Latinskoj Americi. Razgovori glavnog savjetnika za regiju sa Madurom su propali, demonstrirajući još jednom želju Venecuele da prkosi interesima SAD. Boric u Čileu i gerilac Gustavo Petro kao najvjerovatniji predsjednik Kolumbije sugerišu da regija ide značajno u lijevo što nikako ne odgovara SAD koja je decenijama gajila desno-centrističke struje u tim zemljama. Neki od pokušaja Amerike da održe dominaciju su pretvaranje Meksika u regionalni generator stabilnosti kroz podršku državi u borbi za demokratske principe, protiv narko kartela, kriminala, ali i pružanje utočišta ugroženim akterima, što je jasan put ka američkoj edukaciji budućih meksičkih lidera. Utvrđivanje i regulisanje međusobne granice, takođe je došlo na sto u želji da kroz relativno regulisanu migraciju poboljšaju odnose komšijskih zemlja. Osim Meksika, neočekivano se pažnja usmjerava i ka maloj i marginalnoj zemlji poput Gvajane koja se pretvara u regionalni centar kroz investicije Exona u naftnu infrastrukturu i obezbjeđivanje strjelovitog ekonomskog rasta kroz dotok petrodolara.
Širom svijeta imamo manje ili više regularne izbore. Svi oni pokazuju određenu želju za stabilnošću i sigurnošću u kriznim vremenima. Tako se Turkmenistan u opskurnom izbornom procesu odlučio za nastavak dinastičke vladavine Berdimuhamedova. U Siriji, nakon godina marginalizacije, se na veliku scenu vratio Bašar Al Asad u nezamislivoj diplomatskoj turneji po zalivskim zemljama. Vijesti iz Kanade govore da postoji široki društveni konsenzus za nastavak vlasti Trudoa, dok Francuska ne nalazi relevantnog protivkandidata Makronu. Ostaje da vidimo da li će nova realnost međunarodnih odnosa koja nije lijepa, ipak zemlje usmjeriti na put promjena.