Nakon Putinove invazije na Ukrajinu, svi su izgledi da će ruski paviljon ostati prazan, dok se organizatori ukrajinskog paviljona bore za realizaciju svog projekta u Veneciji Ruski paviljon, koji će vjerovatno ostati prazan nakon povlačenja izabranih umjetnika | Izvor: © Marko Kapeleti

Da li je ovogodišnji Venecijanski bijenale izložba koju je uobličio rat?

Civilizacija

Piše: Ben Luke | The Art Newspaper
Za ᴊᴀᴠɴɪꜱᴇʀᴠɪꜱ.ᴍᴇ preveo Marko Stamenković


Nacionalni paviljoni u Đardiniju, Arsenalu i prostorima širom Venecije ostaju u srži identiteta Bijenala, jednako značajni za iskustvo ove manifestacije kao i centralna kurirana izložba. Kada je veliki, danas pokojni, sjevernoamerički kustos nigerijskog porijekla Okvui Envezor prihvatio izazov organizovanja Bijenala 2015. godine – izložbe čiji je uticaj ustalasao internacionalni umjetnički svijet duže od većine venecijanskih izložbi – rekao je za The Art Newspaper da paviljoni pružaju priliku da se istraže „maštarije i želje koje mnogi od nas nose o svom mjestu u svijetu”. U svom tekstu o Bijenalu te godine opisao je centralni izložbeni prostor – „Đardine s njegovim trošnim skupom paviljona” – kao „krajnje mjesto nesređenog svijeta, nacionalnih sukoba, kao i teritorijalnih i geopolitičkih deformacija”.

Njegov komentar ove godine izgleda da je prikladniji nego ikad. Paralelno sa završnom fazom priprema Bijenala, Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu i odmah je pružila tragični novi kontekst za cijeli događaj. Sudbina ukrajinskog paviljona, u Arsenalu, u početku je bila neizvjesna. Otkako je invazija počela, organizatori su govorili da „nisu u mogućnosti da nastave sa radom na projektu paviljona zbog opasnosti po naše živote”, ali su „odlučni” u tome da predstave Ukrajinu na Bijenalu. Tada su dodali: „Ako se situacija promijeni i ako uslovi budu bezbjedni da nastavimo s radom i putovanjima, bićemo u Veneciji.” Kasnije je umjetnik Pavlo Makov potvrdio da je jedna od kustosica paviljona, Maria Lanko, uspjela da prenese djelo namijenjeno Veneciji iz Ukrajine preko granice u Poljsku „na zadnjem sjedištu svog automobila” (riječ je o Makovljevoj instalaciji pod nazivom „Fontana iscrpljenosti”). Kasnije su potvrdili da će paviljon biti otvoren.

Ruski paviljon, izgrađen 1914. – jedan od najvećih u Đardiniju, a nedavno restaurisan od strane rusko-japanskog arhitektonskog biroa KASA – biće neizbježan fokus pažnje. Kustos paviljona, Litvanac Raimundas Malašauskas, i dvoje odabranih umjetnika, Aleksandra Sukhareva i Kiril Savčenkov, povukli su se iz paviljona u februaru, a Savčenkov je na Instagramu napisao da „nema mjesta za umjetnost kada civili ginu pod vatrom projektila, kada se građani Ukrajine skrivaju u skloništima, kada se ruski demonstranti ućutkavaju”.

U trenutku pisanja ovog teksta (početak aprila 2022), svi su izgledi da ruski paviljon vjerovatno ostaje prazan. Uprava Bijenala je objavila službenu najavu da „neće prihvatiti prisustvo službenih delegacija, institucija ili osoba koje su u bilo kojem svojstvu povezane sa ruskom vladom” na svojim događajima dok invazija traje. I dok je jasno da oni čiji bi se radovi izlagali u paviljonu nemaju veze sa agresijom Vladimira Putina, veze između pretpostavljenih komesara ruskog paviljona i ruske države su duboke. Otac Anastazije Karneeve, komesarke paviljona, bivši je general Federalne službe bezbjednosti Nikolaj Volobujev, sada zamjenik glavnog izvršnog direktora Rosteha (Rostec), ruske državne korporacije za pomoć u razvoju, proizvodnji i izvozu naprednih – odbrambenih – tehnologija. A Karneeva je suvlasnica Smart Arta, kompanije za umjetničku produkciju i izložbe koja je ugovorila vođenje paviljona s Ekaterinom Vinokurovom, kćerkom Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova koji je jedan od predvodnika ruske kampanje protiv Ukrajine.

Rinzen instalacija španskog umjetnika Antonija Tapiesa, njegov odgovor na Bijenalu 1993. na sukob u bivšoj Jugoslaviji, koji je osvojio nagradu Zlatni lav:
Foto: Džefri Ajzak Grinberg/Alamy Stock Photo; © Fondacija Antoni Tapies, Barselona/VEGAP, Madrid i DACS, London

Paviljoni su dugoročno planirani unaprijed, pa je pitanje hoće li raširena zgroženost umjetničkog svijeta nad ruskom invazijom pronaći svoj izražajni oblik u nekim kasnim umjetničkim intervencijama u bilo kojem od paviljona. Posljednji put kada je rat pogodio kontinentalnu Europu (sukobom u bivšoj Jugoslaviji započetim 1991. godine), umjetnici na Bijenalu su odreagovali na to. Godine 1993, kada je Antoni Tapies izlagao u španskom paviljonu zajedno s Kristinom Iglesias, kreirao je „Rinzen”, instalaciju koja se sastojala od velikog gvozdenog kreveta montiranog na zid, s posteljinom i drugim predmetima koji su spadali s njega – djelo koje je umjetnik opisao kao „pledoaje protiv rata i nasilja”. Tapies je te godine osvojio Zlatnog lava za slikarstvo. Moglo bi se očekivati da će gestovi solidarnosti sa Ukrajinom biti na sličan način nagrađeni i 2022. godine.

Instrumenti meke moći

Dramatična veza između komesara ruskog paviljona i ruske države neuporediva je sa vezama većine ostalih paviljona i država na ovogodišnjem Bijenalu, ali je ipak nemoguće zanemariti činjenicu da su paviljoni u velikoj mjeri instrumenti meke moći: često ih naručuju ministarstva kulture, a obilježeni su različitim stepenima uplitanja ili neuplitanja države. Nemojte se iznenaditi ako negdje drugdje pročitate nešto o strategijama koje su usvojene zarad podrivanja ideje nacionalnog identiteta ili zarad laktaškog lova na položaje u Đardinima. Jedan je posebno nov: Holandija je predala Estoniji svoj paviljon koji je dizajnirao Herit Ritveld i smjestila se u crkvu u kvartu Kanaređo. No, kao što je Envezor ranije istaknuo, paviljoni mogu pružiti strukturu u kojoj se „maštarije i želje” nacionalnog identiteta mogu istraživati ​​u opterećenom, istorijski bogatom kontekstu, čak i ako nisu osnovne teme paviljona.

U britanskom paviljonu Sonja Bojs priznaje da se njen rad suočava sa pitanjima kao što su: „Od koga se očekuje da će biti Britanka (ili Britanac)? I kako pregovarati o razlikama u našim svakodnevnim životima?” Nesumnjivo će to biti zajedničko i ostalim paviljonima: Bojs je prva tamnoputa Britanka koja predstavlja svoju naciju, isto vrijedi i za Sajmon Li u paviljonu Sjedinjenih Država, a Sten Daglas je prvi tamnoputi umjetnik koji je zauzeo kanadski paviljon. Drugi paviljoni konačno priznaju raznoliku kulturnu baštinu svojih zemalja: Zineb Sedira je prva umjetnica alžirskog porijekla koja je pozvana za predstavnicu francuskog paviljona; romska umjetnica Malgoržata Mirga-Tas biće u poljskom paviljonu; a nordijski paviljon preimenovan je u Sámi paviljon i u njemu će biti predstavljene umjetnice Paulina Feodorof i Maret An Sara, zajedno sa umjetnikom koji se zove Anders Suna: svi su iz autohtonih zajednica na sjeveru Skandinavije.

Kako Bojs primjećuje o vlastitoj selekciji, šokantno je da su u godini 2022. sve to tako novi slučajevi inkluzije. Zaista, izgleda da su zastupljenost, raznolikost i jednakost sasvim sigurno glavne teme i preokupacije u ovogodišnjim paviljonima, čak i ako će događaji u Ukrajini takođe biti na prvom mjestu u glavama ljudi.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.