Izvor: Euronews Serbia
Tenkovi na granici su se gomilali, satelitski snimci to dokazivali, a zapadni obavještajci upozoravali – Rusija sprema kopnenu invaziju na Ukrajinu. Ono što je za mnoge bilo malo vjerovatno, postala je surova stvarnost 24. februara kada su ruske snage ušle u Ukrajinu. Čak 100 dana kasnije – borbama se kraj ne nazire.
Ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je tog dana početak, kako je on to nazvao, “specijalne vojne operacije” protiv Ukrajine, a Evropa, ali i ostatak svijeta probudili su se u potpuno drugačijim okolnostima. Napad je počeo sa više strana, sirene su odzvanjale najvećim ukrajinskim gradovima, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozivao je Zapad u pomoć.
Više od tri mjeseca kasnije, i tačno 100 dana od početka invazije, sa terena i dalje stižu vijesti o borbama, izgubljenim životima i porušenim civilnim objektima. Ukrajinu je za ovo vrijeme napustilo više od šest miliona ljudi, a Evropska unija pokazala je jedinstvo, kako u sankcionisanju Moskve, tako i u prihvatu izbjeglih Ukrajinaca. Koji su ključni događaji koji su obilježili sukob u koji su uprte oči cijelog svijeta?
Prvobitni šok
Tenzije na ukrajinskoj granici, podsjeća Euronews, trajale su nekoliko nedjelja. Zapad je optuživao Rusiju da na granici gomila trupe, a neki obavještajci su čak upozoravali da bi Rusija u januaru mogla da otpočne kopnenu invaziju. Nekoliko rundi razgovora između NATO i ruskih zvaničnika nisu donijele rezultate.
Tog 24. februara Rusija je Ukrajinu napala iz tri smjera, a ruski predsjednik Vladimir Putin objasnio je da pokreće “specijalnu vojnu operaciju” u cilju “demilitarizacije” i “denacifikacije” Ukrajine. U govoru na državnoj televiziji Putin je pozvao ukrajinsku vojsku da se preda i ode kući, a ostatak svijeta da ne reaguje jer će odgovor Rusije biti “trenutni”, i “toliko snažan kao što niko nikada do sada nije osjetio”.
Prvo su, kako su prenosili mediji, gađani aerodromi i vojna postrojenja, a zatim su tenkovi i pješadija ušli u Ukrajinu iz Rusije, sa Krima – poluostrva koje je Rusija anektirala 2014. godine.
Svijet je bio zatečen. U jednoj od prvih reakcija sa Zapada, ministarka spoljnih poslova Njemačke Analena Berbok poručila je da smo se “ovog jutra probudili u drugačijem svijetu”. Dodala je da je Putin “pogazio najosnovnija pravila međunarodnog prava”, naglašavajući da Ukrajina “nije uradila ništa kako bi ovo bilo opravdano”.
Prva runda pregovora između zaraćenih strana održana je već poslije nekoliko dana u Bjelorusiji, ali ni ona, kao ni nekoliko narednih sastanaka, nije urodila plodom. Nekoliko država i svjetskih zvaničnika nudili su se da budu posrednici, ali odluke donesene u dijalogu nisu otišle ništa dalje od dogovora oko otvaranja humanitarnih koridora.
Zapadne sankcije u jedinstvo EU
I kao što možda nije očekivao toliko snažan otpor ukrajinske strane, ruski lider nije mogao da očekuje ni tako jedinstven odgovor Evropske unije. Mnogi su tumačili da je ovo možda i prvi put od njenog nastanka, da je Evropska unija opravdala svoje ime – od Sofije do Stokholma – članice su ovog puta jedinstveno rekle “ne” Rusiji.
I zaista, sankcije koje su uvedene – bilo da su ekonomske, sportske, kulturne ili neke četvrte vrste – uvedene su, u manjoj ili većoj meri, u svim zemljama EU.
Za samo nekoliko dana od početka invazije skoro čitav vazdušni prostor Evrope bio je zatvoren za ruske avione, a iz EU su odlučili i da zabrane rad za “Russia Today”, jedan od provladinih ruskih medija. Takođe, iz EU su saopštili da je iz bankarskog SWIFT sistema isključeno i više ruskih banaka, a da će sankcije trpjeti i Centralna banka Rusije.
Peti paket sankcija, koji je posljednji stupio na snagu u aprilu, predviđa zamrzavanje finansijskih sredstava ćerki ruskog predsjednika Vladimira Putina, kao i zabranu uvoza kavijara, votke i uglja. Pored Putinovih ćerki, na spisku su industrijalac i milijarder Oleg Deripaska, predsjednik Sberbanke Herman Graf, vlasnik rudnika zlata Said Kerimov i oligarh Boris Rotenberg. I ovo je samo nekoliko imena u nizu onih koji su obuhvaćeni strogim mjerama EU.
U državama Evroske unije do sada je zamrznuto oko 30 milijardi eura koje pripadaju ruskim poslovnim ljudima kojima su uvedene sankcije. Međutim, pitanje uvoza ruskih energenata bilo je ostavljeno za sam kraj. Naime, kako su ocjenjivali mnogi analitičari, embargo na rusku naftu i gas najjače bi pogodio Putinovu “ratnu mašineriju”.
Tek poslije skoro mjesec dana pregovora, lideri EU saglasili su se oko šestog paketa sankcija koji uključuje i djelimičnu zabranu uvoza nafte, koja će zapravo i na dalje moći da se kreće kroz naftovod “Družba” kroz veliki dio Evrope. Time se izašlo u susret Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Bugarskoj koje su i dalje veoma zavisne od ovog energenta.
Pitanje nafte, međutim, bilo je samo vrh ledenog brijega koji je jedinstvo Evropske unije stavio na test. S obzirom na to koliko članice EU i dalje zavise od ruskog gasa, embargo na ovaj energent, kako se čini, zasad je sklonjen sa stola u Briselu.
Izbjeglička kriza
Za to vrijeme, broj ljudi koji su napuštali Ukrajinu rastao je iz dana u dan i to drastično. Evropa se suočavala sa novim talasom migranata i izbjegličkom krizom kakva nije viđena od kraja Drugog svjetskog rata. Do sredine maja Ukrajinu je napustilo više od šest miliona ljudi, podaci su UNHCR.
Njihova prva i glavna destinacija uglavnom je bila susjedna Poljska. Zaključno sa 29. majem, u tu zemlju ušlo je više od 3,6 miliona državljana Ukrajine. Ukrajinci su odlazili i odlaze i dalje u Rumuniju, Mađarsku, Moldaviju, Slovačku, ali i Bjelorusiju i Rusiju.
Evropska unija, inače, pristala je da odobri privremeni boravak Ukrajincima koji bježe od rata, do tri godine. Blok je, naime, pokrenuo mehanizam – koji nikada ranije nije korišćen – da se ukrajinskim državljanima i njihovim porodicama omogući pravo na rad, obrazovanje i socijalnu pomoć.
EU kaže da bi oni koji su imali dugoročni boravak ili status izbjeglice u Ukrajini takođe bili obuhvaćeni – ili direktivom ili nacionalnim pravilima. I da će se radnicima na određeno vrijeme ili studentima, koji nemaju pravo, pomoći da se vrate kući.
Prema izvještaju Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u Ukrajini je danas i više od osam miliona interno raseljenih lica.
Propast Putinove strategije
Već prvi dani rata, međutim, Putinu su donijeli iznenađenje. Kako su ocjenjivali brojni analitičari, ruska prvobitna strategija nije uspjela, a njegova očekivanja da će Ukrajinci da se predaju i da će Kijev brzo da padne nije ispunjeno. Tih dana na društvenim mrežama pojavljivali su se brojni snimci eksplozija u Harkovu, a na satelitskim snimcima zabilježeni su dugački konvoji koji su se uputili ka Kijevu.
Kako je pisao Džastin Bronk za “Al Džaziru”, ruski plan okruženja ključnih gradova s brzo ubačenim vazdušnim snagama i kopnenim jedicama koje voze glavnim putevima oslanjao se na pretpostavku da će ukrajinski otpor biti haotičan i blag.
Ali, otpor je bio veoma snažan – i redovne ukrajinske vojske, i dobrovoljaca i rezervista iz cijele države. Kao rezultat u prvih mjesec dana rata, ruske snage su zabilježile dosta ograničeno osvajanje teritorije sjeverno od Kijeva, sjeveroistočno od Harkova i Sumija, te na jugozapadu oko Mikolaiva.
“Očekivali su da će Kijev da se preda, da će građani da ih dočekaju cvijećem, ali dočekali su ih Molotovljevim koktelima. Imamo jednu usporenu situaciju, imamo rusku vojsku koja prolazi kroz reforme, ovo je prvi ozbiljni rat koji vodi Rusija a ne SSSR i vide se problemi jer su ukrajinski građani spremni za borbu, imaju zapadno naoružanje i još važnije imaju obavještajne službe SAD, EU i Britanije”, rekao je ranije za Euronews Srbija Dragoslav Rašeta iz organizacije Novi treći put.
Na istoku, u Donbasu, te na jugoistoku oko Melitopolja i Marijupolja, ruska vojska imala je više uspjeha, a krajem marta upravo je Donbas postao i ključan cilj ruskih snaga.
Optužbe za masakr u Buči
Nakon što su ruske trupe napustile mjesto Buča, sjeverozapadno od Kijeva, ukrajinsku vojsku koja je ušla u grad dočekao je uznemirujući prizor – beživotna tijela na trotoarima, masovne grobnice i muškarci sa vezanim rukama i fatalnim ranama.
Kako su javili novinari agencije Frans pres, vidjeli su najmanje 20 tijela duž jedne ulice. Anatolij Fedoruk, gradonačelnik Buče, rekao je da je grad već sahranio 280 ljudi u masovnu grobnicu. Ulice su pune leševa, a neki od ubijenih, kako je tvrdio gradonačelnik, imaju samo 14 godina.
“Ono što se dogodilo u Buči i drugim predgrađima Kijeva može se opisati samo kao genocid”, rekao je gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko za njemački list Bild.
Iako Rusija odbacuje optužbe o masakru u Buči, i tvrdi da je u pitanju “provokacija”, brojni svjetski zvaničnici osudili su brutalnost, a iz Brisela su najavljene nove sankcije. Taj grad posjetila je potom i predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen.
“Moj instinkt kaže: ako ovo nije ratni zločin, šta je ratni zločin, ali ja sam ljekar po obrazovanju i pravnici moraju pažljivo da istraže ovaj slučaj”, rekla je predsjednica Evropske komisije. Ona je navela i da joj je ukrajinski premijer Denis Šmihal pokazao fotografije snimljene u Buči na kojima se vidi ubijanje nedužnih prolaznika i da je na osnovu tih fotografija jasno da su dejstva ruske vojske bila usmjerena na civile i civilne objekte, prenio je Rojters.
Na sastanku sa generalnim sekretarom UN Antonijom Guterešom, Putin je naveo da ruska vojska nema nikakve veze sa događajima u ukrajinskom gradu Buči, ali da Moskva zna ko je i kako izveo ovu provokaciju.
Inače, ruski vojnik narednik Vadim Šišimarin osuđen je za ubistvo Aleksandra Šelipova (62) u sjeveroistočnom selu Čupahivka, nadomak Kijeva 28. februara. To je bilo prvo suđenje za ratne zločine od početka ruske invazije.
Šišimarin je na suđenju priznao da je pucao, ali i da je djelovao po naređenju i zatražio oproštaj od njegove udovice. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.
Opsada Marijupolja
Ruske snage otpočele su 2. marta bombardovanje južne ukrajinske luke Marijupolj, a taj napad trajao je neprekidnih 14 sati što je, kako su tvrdile ukrajinske vlasti, zaustavilo odlazak civila. Tog dana počela je opsada grada koja je trajala nedjeljama.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nazvao je ovaj grad “srcem ovog rata”, a pokušaji ukrajinskih trupa da se probiju kroz opsadu grada nisu završavali sa uspjehom.
Grad je postao zapravo jedna od ključnih meta ruskih snaga jer njegovo zauzimanje, kako je pisao BBC, stvara kopneni koridor između oblasti pod kontrolom proruskih separatista na istoku Ukrajine i krimskog poluostrva na jugu.
Prije početka rata to je bio grad sa oko pola miliona stanovnika, inače živahna luka i industrijski centar. Međutim, upravo neke od najupečatljivijih slika ovog sukoba stigle su upravo iz Marijupolja gdje su uništena pozorišta, ali i bolnice.
Ukrajinske snage koje su branile grad sastojale se od bataljona Azov, čiji su pripadnici naznačeni kao ekstremno desničarski, a Rusija ih zove “esktremnim nacionalistima”, dijela Ukrajinske nacionalne garde i 36. brigade ukrajinskih marinaca. I upravo je njihova odbrana u čeličani Azovstal bila u fokusu odbrane grada.
Posljednja grupa pripadnika ukrajinskih snaga u Azovstalu predala se ruskim trupama 20. maja, a Ministarstvo odbrane Rusije saopštilo je da ruske snage potpuno kontrolišu tu bivšu čeličanu u Marijupolju. Šta će sa njima biti i dalje se ne zna, a dok ukrajinska strana poziva na razmjenu zarobljenika, Rusi žele da se ovim borcima sudi.
Svim oružjem na Donbas
Nakon prve faze rata u kojoj je, kako su ocjenjivali analitičari, ukrajinska strana pružila mnogo više otpora nego što su Rusi očekivali, ruske oružane snage počele su krajem marta pregrupisavanje. Fokus – istok Ukrajine, odnosno, kako su isticali ruski zvaničnici, “oslobađanje Donbasa”.
Kako je rekao portparol ruskog Ministarstva odbrane Igor Konašenkov, svrha pregrupisavanja ruskih oružanih snaga je da se udvostruče napori u prioritetnim oblastima i prvenstveno da se završi operacija u Donbasu.
Cilj Rusije, kako je naglasio vršilac dužnosti komandanta ruskog Centralnog vojnog okruga Rustam Minekajev je da se uspostavi potpuna kontrola nad Donbasom i južnom Ukrajinom, što će obezbjediti kopneni koridor do Krima, kao i uticaj na vitalne objekte ukrajinske ekonomije. Kontrola nad jugom Ukrajine, kako je rekao, pruža mogućnost pristupa i Pridnjestrovlju.
Žarište ove druge faze u Donbasu premiještalo se vremenom iz jednog do drugog grada, a nakon blokade južno od Izjuma, težište ruske ofanzive u regionu Donbasa prebačeno je na Sjeverodonjeck, grad u kom je prije izbijanja rata živjelo nešto više od 100.000 ljudi.
Iako su analitičari očekivali da će bitka za Sjeverodonjeck potrajati, posljednjih dana čuli smo izjave koje sugerišu da su ruske snage ipak zauzele veći dio grada. Riječ je o najvećem gradu u Luganskoj oblasti koji Rusi nisu kontrolisali, a koji je pretprio žestoko granatiranje. Ukoliko Rusija potpuno zauzme Sjeverodonjeck, to bi imalo višestruki značaj.
“Sa zauzimanjem Sjeverodonjecka, potom Lisičanska i neposredne okoline tih gradova, čitava Luganska oblast u svojim administrativnim granicama bi se našla pod kontrolom ruskih i proruskih snaga u Ukrajini i time bi jedan dio proklamovanih ciljeva od strane ruskog državnog i vojnog rukovodstva bio praktično ostvaren”, rekao je za Euronews Srbija istoričar Aleksandar Životić.
Strah od nuklearne prijetnje
Nad Evropom se svih ovih 100 dana rata nadvijao strah od upotrebe nuklearnog oružja. Kako je i sam Putin zaprijetio, ukoliko se Zapad umiješa, slijedi “munjevit” udar, a to se naširoko protumačilo kao upozorenje za NATO da se vojno ne miješa u rat u Ukrajini.
Putin je bio naredio stavljanje ruskih odbrambenih snaga, u koje spadaju i nuklearno naoružanje, u “poseban režim visoke pripravnosti”, ali kako je nedavno izjavio ruski šef diplomatije Sergej Lavrov, Rusija nastoji da ukloni prijetnju nuklearnog rata uprkos “velikim rizicima u ovom trenutku”. Lavrov je upozorio da je prijetnja od izbijanja trećeg svjetskog rata “ozbiljna” i “stvarna”.
Da Rusija nema namjeru da upotrijebi taktično nuklearno oružje u Ukrajini, saopštio je nedavno ruski ambasador u Londonu Andrej Kelin u intervjuu za BBC.
“Taktično nuklearno oružje u skladu sa ruskom vojnom doktrinom ne koristi se u takvim konfliktima. Mi imamo striktni spisak uslova upotrebe taktičkog nuklearnog oružja”, naglasio je Kelin. On je dodao da se uglavnom radi o situacijama kada je pod znakom pitanja postojanje države, a to, kako kaže, u ovoj situaciji nije slučaj.
Njemačka štampa nedavno je ocijenila da rusko pominjanje nuklearnog oružja ostavlja utisak posebno na njemačkog kancelara Olafa Šolca, koji u svakoj prilici ponavlja da se mora izbeći direktan sukob sa nuklearnom velesilom. Ipak, uprkos tome se Njemačka priključila zemljama koje isporučuju teško naoružanje Ukrajini.
Isporuke zapadnog oružja
Iako Zapad nije direktan učesnik rata, zapadno oružje jeste na tlu Ukrajine, a upravo ono, kako su ocijenjivali analitičari, pomoglo je Ukrajini da se dobro odbrani. Ukrajinski pozivi za pomoć saveznicima sa Zapada traju od početka ruske invazije na tu zemlju, a budući da je i prije izbijanja sukoba bilo jasno da se NATO neće direktno uključivati, pozivi su od početka usmjereni prije svega na naoružavanje. Eskalacija sukoba pokrenutog ruskom invazijom na Ukrajinu pokrenula je mnoge zapadne zemlje da zaobiđu zabrane izvoza oružja ili pak “iskoče” iz neutralnosti i slanjem vojne pomoći pomognu Ukrajincima.
U nizu tranši proteklih mjeseci stigla je i najava da će Sjedinjene Američke Države poslati 100 takozvanih kamikaza dronova Ukrajini kao dio paketa vojne pomoći ovoj zemlji. Kada je riječ o zemljama Evrope, ono što bi trebalo istaći je da su neke od njih, kao Švedska i Finska, odlučile da odustanu od svoje dugogodišnje vojne neutralnosti, te poslale pomoć Ukrajini. Svoj doprinos dale su i Velika Britanija, Holandija, Španija, Češka, Estonija i Hrvatska.
U najnovoj “pošiljci” naći će se, kako je najavio američki predsjednik Džozef Bajden napredni raketni sistemi srednjeg dometa Ukrajini, nakon što je Kijev tražio to oružje ističući da mu je neophodno da bi se odbila ruska ofanziva na istoku.
Objavljeno je takođe da će Velika Britanija poslati višecijevne raketne sisteme u Ukrajinu kako bi joj pomogla u odbrani od Rusije. Britanija će poslati lansere M270 koji će moći da gađaju ciljeve udaljene do 80 kilometara, što će omogućiti “značajno povećanje sposobnosti ukrajinskih snaga”, navelo je u saopštenju britansko ministarstvo.
Kako je pisao ranije Dojče vele, gotove sve članice NATO isporučile su barem malokalibarsko oružje, zaštitnu opremu ili municiju, ali ne i teško ofanzivno naoružanje. I Njemačka koja je dugo odbijala da pošalje oružje, namjerava Ukrajini da isporuči najmoderniji sistem za protivvazdušnu odbranu kojim raspolaže. Ukrajina bi na taj način bila u stanju da “zaštiti od ruskih napada iz vazduha jedan kompletan veliki grad”, rekao je kancelar Olaf Šolc u Bundestagu. Osim toga, Ukrajina bi od Njemačka trebalo da dobije i radar za lociranje položaja neprijateljskih haubica, topova i raketne artiljerije.
Istoričar Aleksandar Životić navodi za Euronews Srbija da Ukrajina dobija oružje prema zapadnim procjenama o tome koliko je ugrožena.
“Vidite, taj tempo isporuka je jasan. Kad god je vojni pritisak s ruske strane veći, vidite da se ubrzavaju isporuke. Ali ono od čega Zapad strahuje, to je da se ne isporučuju sistemi kojima bi mogli da tuku ciljeve po dubini ruske teritorije jer bi ih to uvelo u veliki problem”, rekao je Životić.
Dodaje da je do sada bila praksa da se šalje oružje koje je prije svega defanzivnog karaktera i da se najviše isporučivalo protivoklopno naoružanje, radari, transportna sredstva i sredstva za elektronsko ratovanje.
A kada je riječ o budućim događajima u ratu, Životić ističe da mu ne djeluje da situacija ide ka smirivanju. “Mislim da će ovo dosta potrajati, dokle god ima volje za borbom na obje strane. Što se Ukrajinaca tiče, oni imaju volju da se brane i imaju podršku materijalnu sa Zapada”, naveo je.
Dodaje i da je rusko insistiranje na ofanzivi trka sa vremenom.
“Ukrajinci najavljuju da će od početka jula biti sposobniji za šire operacije odnosno da će oni dotle dobiti veliku količinu naoružanja i vojne opreme”, zaključio je Životić.