Rat u Ukrajini neće biti u uzrok prijema Finske i Švedske u NATO, već možda neposredan povod Izvor: Shutterstock

Skandinavija – posljednji talas NATO proširenja?

Globalna panorama
Piše: Luka Nikolić

U posljednjoj fazi Hladnog rata aktivno su se tražili modaliteti za amortizaciju neizbježnog raspada SSSR-a. Kada se kaže aktivno, tu se misli i na Zapadni blok koji je u novim okolnostima morao naći opravdanje za sopstveni strateški koncept jer bi u slučaju njegovog odsustva simbolički NATO pao istog dana kada i Varšavski pakt. Decenijama je za ozbiljno uziman mit kako je u bilateralnim pregovorima Regan-Gorbačov i kasnije Buš-Gorbačov postignut neformalni dogovor da se NATO neće širiti na istok. Čuveni samit kod Malte 1989. zbog lošeg vremena održan na brodu ‘Maksim Gorki’ označava se kao događaj koji je udario temelje američkog obećanja neutralnosti na istoku Evrope.

Buš i Gorbačov na samitu na Malti, 2. decembar 1989

Takav potez bio bi besmislen iz više razloga. Prvo, u politici ni pravno obavezujući dogovori ne znače puno, a kamoli usmena obećanja i garancije, sve i da ih je bilo. Drugo, istočna Evropa je bila kao stvorena za američku doktrinu širenja demokratije. Treće, sastav američke delegacije na Malti jasno govori o tvrdom karakteru njihovih pregovaračkih pozicija (između ostalih, Džejms Bejker, Kondoliza Rajs, Brent Skovkroft i Pol Volfovic, sokolovi diplomatije i vojno-industrijskog kompleksa).

U post-hladnoratovskoj bezbjednosnoj arhitekturi, jasni su bili prioriteti američke vanjske politike: proliferacija nuklearnog naoružanja, raketni štit u Evropi i širenje NATO na istok. Istovremeno, to su bile tačke otpora Rusije spram NATO. Dakle, govorimo o obostranoj zavisnosti od sivog domena dinamike međunarodnih odnosa. NATO je smatrao da će svoj strateški koncept održati živim na dva načina: djelovanjem van mandata (Afrika, Zapadni Balkan) i agresivnim širenjem na Istok. Prevedeno na nešto manje strateški žargon, NATO tada opstaje zahvaljujući antagonizaciji Rusije i donekle Kine. Ponovo, to je takođe bio i instrument opstanka Rusije kao velike sile. Ubrzo su se viđeli i rezultati takve politike. 1999. NATO se širi na višegradsku trojku, a 2004. u velikom talasu na baltičke zemlje i gotovo kompletnu centralnu i istočnu Evropu. Potpuno je jasno da sa svakim novim proširenjem, NATO savez crpi dodatan izvor legitimiteta.

Upravo zbog toga pitanje ulaska Finske i Švedske treba gledati van prizme njihove zaštite od ruskog napada. Suprotno tome, predmetni problem treba posmatrati kao nivo prisustva interesa koji Alijansa može imati od tog proširenja. Neki argumenti za ulazak bi bili jačanje Skandinavije kao ultimativnog sjevernog boka, dodatno osiguranje zemalja ionako već faktički uključenih u rad Alijanse, ali i povećanje kapaciteta najjačeg vojnog saveza. Kao i uvijek, argumenti protiv svode se na provociranje Rusije, povećavanje opasnosti od nuklearne eskalacije i preuzimanje odgovornosti za ionako nestabilne granice.

Koliko god ružno zvučalo, jasno je da rat u Ukrajini neće biti u uzrok prijema Finske i Švedske u NATO, već možda neposredan povod. Te dvije zemlje poslužiće kao sredstvo preživljavanja u narastajućoj multipolarnoj okolini u kojoj Kina prijeti da suvereno poveća svoj relativni udio moći. Za očekivati je da integracija skandinavskih zemalja u Alijansu produži teritorijalne, ekonomske, pa čak i kulturološke tenzije na sjeveru, ali isto tako nerealno je očekivati bilo kakvu agresivnu reakciju, ili osvetu Rusije, pogotovo s obzirom na veliku potrošnju vojne moći u Ukrajini. Ako nas istorija i dinamika proširenja NATO išta uči, to je da strategija odvraćanja izgradnjom kapaciteta uvijek djeluje de-eskalatorno na duže staze. Ostaje da vidimo kako će se transatlantska veza prilagoditi porastu kineskog uticaja. Ne bi iznenadilo da kroz koju deceniju Laos postane stožer zapadnih vrijednosti. Uz dozu šale i namjerne hiperbole, takve mogućnosti su razlog zbog kojeg ćemo i dalje revnosno nastaviti da pratimo i analiziramo međunarodne odnose.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.