Piše: Džin Siton
Čitanje “1984”, klaustrofobičnog romana Džordža Orvela o totalitarizmu i dalje izaziva šok.
Prvo kreće prepoznavanje: mi prepoznajemo što on opisuje.
Dvomisao (dvije kontradiktorne misli koje imamo istovremeno u glavi), Novogovor, Policija misli, Ministarstvo ljubavi koje se bavi izazivanjem bola, očaja i slama svakog disidenta, Ministarstvo mira koje objavljuje rat, mašine za pisanje romana koje izbacuju pornografiju da bi zaokupili mase: Orvel nam je otvorio oči kako funkcionišu režimi.
Danas su društvene mreže te koje sakupljaju svaki potez, kupovinu, komentar koji obavljamo na internetu.
Ali danas možemo da čitamo “1984” drugačije: sa nervoznom svjesnošću, mjereći gdje smo trenutno, naše zemlje i naš svijet, na mapi puta do pakla koji je Orvel opisao.
Proročanski?
Možda.
Ali uzbudljivo, potresno, kreativno, neporecivo i korisno?
Oh, da.
Knjiga objavljena 8. juna 1949, napisana u ruševnom krajoliku sveopšteg rata, u zemlji gladnoj, umornoj i sivoj, djeluje relevantnije danas nego ikada prije, zato što nas Orvelova “1984” takođe i naoružava.
Knjiga, sa dezorijentišućom prvom rečenicom:
„Bio je vedar i hladan aprilski dan: časovnici su otkucavali trinaest sati“, definiše neobične karakteristike savremene tiranije.
Vinston Smit, protagonista, radi kao cenzor u Ministarstvu istine na stalnom ažuriranju istorije da bi se uklapala u sadašnje okolnosti i promjenljiva savezništva.
Njega i njegove kolege kao masovni kolektiv kontroliše svevidjeće i sveznajuće prisustvo zvano Veliki brat.
U “1984” televizijski ekrani gledaju vas, a svi špijuniraju sve druge.
Danas su društvene mreže te koje sakupljaju svaki potez, kupovinu, komentar koji obavljamo na internetu i hrane sveznajuće prisustvo u našim životima koje može da predvidi svaku našu preferenciju.
Zasnovani na našim potrošačkim izborima, gdje je korisnik roba koja se stavlja na tržište, sakupljanje tih preferencija za političke kampanje sada izvitoperuje demokratiju.
Orvel je dobro znao da su represivnim režimima neprestano potrebni neprijatelji.
U romanu “1984”, on je pokazao kako oni mogu da ih stvaraju arbitrarno uzburkivanjem osjećanja naroda kroz propagandu.
Ali u opisu “Dva minuta mržnje”, on je predvidio i način na koji funkcioniše rulja na internetu.
Primoran da gleda nasilni film (kao i svi ostali), Vinston Smit primjećuje: „Užasna stvar u vezi sa Dva minuta mržnje nije ta što si primoran da igraš ulogu, već što je nemoguće izbjeći da se uključiš”.
„Grozomorna ekstaza straha i osvetoljubivosti, želja da se ubije, muči, da se razbijaju lica maljem, činilo se da struji kroz čitavu grupu ljudi poput električnog napona.”
Sada se uzburkivanjem tih emocija bave političke, vjerske i trgovinske organizacije.
Orvel je nevjerovatno dobro prepoznao voljno saučesništvo u mržnji koje takvi pokreti mogu da izazovu: i, naravno, Vinston isto prepoznaje u samom sebi.
A posredno bismo mogli i mi, u sebi samima.
A potom je tu i Orvelov legendarni diktator Veliki brat: podjednako apsurdan koliko i zastrašujuć.
Orvelovo pisanje ukorijenjeno je u borbama između velikih “izama” koji su izvitoperili Dvadeseti vijek.
On se borio protiv fašizma kao dobrovoljac u Španskom građanskom ratu (vjerujući da je pacifizam luksuz za koji plaćaju drugi), ali je uvidio prazno obećanje komunizma, kad je antistaljinističku grupu za koju se borio počela da proganja prostaljinistička frakcija.
Iz prve ruke se uvjerio u samozavaravanje iskonskih vjernika.
Danas imamo novi set “izama”, kao što su nacionalizam i populizam, koji funkcionišu putem mobilisanja najopasnijeg od svih osjećanja – prezira.
I gdjegod da pogledate u savremenom svijetu, na poziciji moći su “jaki” muškarci.
Svima je zajednička ista potreba za gušenjem opozicije, fanatičan teror nad bilo kakvim neslaganjem i samopromocija.
Velika braća više nisu vic, već se slobodno šetkaju ovim svijetom.
Dva plus dva jednako pet
Ali najveći užas u Orvelovoj distopiji jeste sistematsko iskorjenjivanje značenja iz jezika.
Režim želi da izbriše riječi, ideje i osjećanja koja ona otjelotvoruju.
Njegov pravi neprijatelj je stvarnost.
Tiranije žele da onemoguće razumjevanje stvarnog svijeta: one žele da ga zamijene prividima i lažima.
Prvi odvažni čin pobune Vinstona Smita bio je da se sakrije od svevidjeće kamere i počne da piše dnevnik – da sastavi vlastito svjedočanstvo o samom sebi i svom unutrašnjem svijetu.
On je bio svjestan da ga pisanje i opisivanje čine podložnim za smrtnu kaznu ako ga otkriju.
Kad ga konačno slomi tortura, on se slaže da je „dva plus dva jednako pet”.
On je otkrio da oni zaista mogu da se „uvuku u vas” i „nešto je ubijeno u vašim grudima; spaljeno, kauterizovano.”
“Dva minuta mržnje” u romanu “1984” mogli bi da se protumače kao anticipiranje načina na koji funkcioniše internet rulja danas.
Teror u romanu “1984” je iskorjenjivanje sebe i uništavanje sposobnosti da se prepozna stvaran svijet.
U Orvelovom djelu ne postoji savremeni ili neobavezni relativizam: on razumije koliko je teško prikazati stvari onakvima kakve jesu.
Međutim, ova priča savršeno dočarava teror svijeta u kom ljudima ostaje sve manje i manje riječi za korišćenje i čije razmišljanje izobličuju ideologije.
Svuda u svijetu gdje vladaju tiranije, roman “1984” je zabranjen, ali se, naravno, piratizuje.
A prodaja knjige skočila je u nebesa i u zemljama koje se smatraju stabilnim demokratijama.
U Indiji, Velikoj Britaniji, Kini i Poljskoj, ljudi se okreću romanu “1984”.
U SAD, prodaja je skočila dok su ljudi tražili način da se izbore sa stvarnošću Trampove administracije.
Ne možete da razdvojite Orvelovo djelo od samog čovjeka.
On se sve više doživljava kao neka vrsta sveca, ali kako bi se on samo smijao da vidi svoje kipove koji niču na svakom koraku.
Njegovi stavovi prema feministkinjama (mada ne i ženama), vegetarijancima i drugim grupama ne bi prošle test danas.
Ali on je bio čovjek koji je živio vlastita uvjerenja.
Učinio je sebe istinski siromašnim; borio se za ono što je mislio da je ispravno; bio je nepokolebljivo velikodušan i ljubazan prema kolegama piscima, a opet je učio sebe da svijet vidi onakvim kakav jeste a ne kakvim bi želio da bude.
Nikad nije bio pokoran i forenzički je na vidjelo izvlačio najgore iz sebe da svi to vidimo.
Njegov uzdržani integritet bio je jedinstven.
Ne živimo samo u svijetu koji su transformisali Orvelovi uvidi koliko oni utiču na to kako doživljavamo represiju.
Ali roman “1984” je i priručnik za teška vremena.
Znanje je neka vrsta snage, a svi smo mi na probi.
Džin Siton je profesorka istorije medija na Univerzitetu u Vestminsteru i direktorka Orvelove fondacije
