Nad Nikšićem se odavno nadvio oblak nekog lošeg bluesa. Kao da ova rana ljetna jara pojačava taj dojam. Kuda god šetač prođe, može bez napora naići na kakav nadrealistički vic.
Prizor 1: Mladi pravoslavni pop, kanonski srpski ili kontrakanonski crnogorski, ili kako god volite, tek – prazni brada, u društvu par “civila”, krigle piva u sjenci jedne od gradskih verandi sa koje dopire hard rock. Društvo se, prepun sto čaša to pokazuje, dobro zaigralo. Scena dostojna filmova Luisa Bunuela iz francuske faze (vidjeti npr: Fantom slobode). Pop u poroku, ili: čeljade ima dušu, ili: pa zar pop ne smije da uživa rock life, ili: pa da je turbo folk bila bi vam opet kriva crkva, ili: pa zar pop da sluša sterilni pop i pije limunadu s ledom, pa to bi tek bila pišurija… Još jedna potvrda da ovdje u ovom bluesu od života nema mnogo kanona. Osim za TV Dnevnik, tu su scenariji strožiji, a uloge fiksne. Nadrealna Crna Gora i njene čari nikad ne iznevjere samo u svakodnevnom životu.
A onda, malo dalje od opuštenog kaluđera…
Prizor 2: Još jedan nadrealistički jaz svjetova (gori od najgoreg jazz-a) na centralnom trgu: onaj kontraverzni uradak, spomenik-htjede-to-biti heroju Ljubu Čupiću – zakićen cvijećem; groteskna metalna imitacija, kao kakav nacvrcan kićeni svat koji stiže na sam kraj ionako očajne svadbe. Što bi znao bolje nepismeni plebs od onih koji mu vladaju? Ko da ih nauči da se spomeničke figure nikad ne kite – to nije seosko groblje, nego mjera i vrijednost vječnosti. A to je, upravo (bar bi moralo biti), Nedodirljivo bilo kakvoj profanoj upotrebi. Jer Ljubo svakako nije na ovoj strani zadatih Vrijednosti oko kojih se, tobožnji rivali i baštinici (vladajućih) ideologija, glođu. Uostalom, samo u arhitektonici ove Nadrealne CG je moguće da Narodni heroj, strijeljani borac za slobodu, jednakost i socijalnu pravdu bude bačen tek tako u prostor, gotovo pod kopita kraljevog konja. Kralja Nidža ili kojeg god kralja – to, prosto, ne smije, dva su to svijeta nespojiva! Kao kad biste stavili malog Majakovskog ispod džinovske figure Staljina (ako mogu da upotrijebim ikakvu rusku paralelu u ovim trenutnim okolnostima)…
Neukusu svakako treba reći Ne, što kaže pjesma. Čitav cirkus oko legendarnog heroja dodatno je razigran prije neki dan, tragikomičnim postavljanjem (pa uklanjanjem) njegove biste u Danilovgradu. Ljubo, oprostićeš, oni uvijek čine što znaju i nikad ne znaju što čine. Zbunio ih je tvoj osmijeh, a trebao si im. Kad su shvatili da osmijeh lebdi, da je bitnost u očima, da se taj osmijeh ne lijepi za bronzu, bilo je kasno. Izgleda da su se sve Sutjeske, sve Neretve, sve ofanzive, svi Trinaestojulski ustanci protiv okupatorske fašističke falange desili samo zato da bi danas, 2020 i neke godine kojekakvi skorojevići uprljali i onaj najčistiji trag časti, mjere i dostojanstva koji smo, časni primjeri govore, imali u prošlosti…
Odličan tekst!
Bravo!