59. Međunarodna umjetnička izložba – La Biennale di Venezia Foto: Whitewaller

“Priroda igre”, Fransis Alis

Kultura

Piše: Hilde Teerlink | Belgijski paviljon na 59. Venecijanskom bijenalu
Za ᴊᴀᴠɴɪꜱᴇʀᴠɪꜱ.ᴍᴇ preveo Marko Stamenković


Za 59. Međunarodnu izložbu umjetnosti Venecijanski bijenale, Belgijski paviljon (Flamanska zajednica) pozvao je kustosicu Hilde Teerlink i umjetnika Fransisa Alisa da razviju izložbeni projekat. Za belgijski paviljon Alis predstavlja Prirodu igre, izložbu sa izborom filmova i serijom slika. Gotovo svi filmovi biće nove produkcije. Izložba će 2023. godine takođe biti predstavljena u centru WIELS u Briselu.

„Mlađi dječak trči i pada na tlo dok mu noga klizi po zemljištu ulice, a vrhom stopala dodiruje zamišljenu loptu, postiže gol! Akcija uporediva s Mesijevom! Možete osjetiti radost na suvim i prašnjavim ulicama. Ali čak i ako lopta nije tu, on je tu…”

Od 1999. godine, tokom njegovih brojnih putovanja, kamera Fransisa Alisa snima djecu kako se igraju u javnom prostoru. Sve je započelo sa videom „Dječja igra br. 1: Karakoles”, koji prikazuje dječaka kako udara bocu strmom ulicom, samo da bi je pustio da se dokotrlja do njega, a zatim je ponovo nogom podiže.

Igranje je nešto prirodno, nešto što instinktivno otkrivamo i učimo u djetinjstvu. Poput jela ili spavanja, igra je bitna ljudska potreba. Potrebno je odvojiti vrijeme, provoditi vrijeme i gubiti vrijeme u igri. Dječju igru ​​treba shvatiti kao kreativan odnos sa svijetom u kojem žive.

Posmatranje, istraživanje i dokumentovanje ljudskog ponašanja u urbanom životu konstanta je Alisovog rada. Njegovi filmovi na etnografski način bilježe i snagu kulturne tradicije i slobodne i autonomne stavove djece, čak i u najkonfliktnijim situacijama. Tokom posljednje decenije dječja igra zauzela je centralno mjesto u Alisovoj praksi, njeno snimanje postalo je način za razumijevanje obrazaca po kojima ljudi žive. Iako se neke od igara mogu povezati sa određenom geografskom ili kulturnom tradicijom, većina ih se igra u cijelom svijetu. I time njegovom radu daje univerzalni karakter.

Za izložbu u Belgijskom paviljonu Alis predstavlja izbor novih kratkih filmova snimljenih od 2017. do danas u Hong Kongu, Demokratskoj Republici Kongo, Belgiji, Meksiku, da pomenemo samo neke. Snimajući bez uplitanja u igre, Alis otkriva skrivena pravila igre, genijalnu interakciju djece s okolinom, njihovu duboku involviranost, kao i raspoloženje i radost pune nade. Instalacija u Paviljonu poziva posjetioca da prošeta lavirintom paravana kao da se nalazi usred globalnog igrališta. Zvuk i slika različitih filmova međusobno su u interakciji, fragmenti formiraju cjelinu, alegorije koje prevode složenost ponekad surove stvarnosti.

Serija malih slika, koje pokrivaju razdoblje od 1994. do 2021. godine,  prati video prezentaciju oslikavajući kontekst u kojem su neki od filmova snimljeni. Od Kabula do Siudad Huareza, od Jerusalima do Šangaja, ove slike otkrivaju Alisov izraziti poetski senzibilitet prema društvenim i političkim temama.

Kao što antropolog Dejvid MekDugal piše: „Uzeti zajedno, ovi filmovi otkrivaju neke šire istine: da su mnoge dječje igre specifične za djevojčice ili dječake, da su većina njih takmičarske, ali i kooperativne, kao i da su djeca vješta u tome da se snalaze s malim stvarima, prilagođavajući široke raspone svog okruženja i prostora za sopstvene potrebe. U tome stvaraju svijet paralelan svijetu odraslih, onaj koji se preklapa s njim, ali koristi njegove fizičke resurse sasvim drugačije.”

Međutim, dječje igre imaju tendenciju da nestaju. Porast gradskog saobraćaja, društvenih medija i digitalnih igara, kao i roditeljski strah od dozvoljavanja djeci da se igraju u javnom prostoru, znači da je tradicija igranja na otvorenom svakim danom sve manje uobičajena. Ovaj je proces možda doživjeo ubrzanje i zbog posljedica COVID-19 u posljednjih nekoliko godina, što je stvorilo hitnu potrebu za registrovanjem igranja, upravo sada.

Izložbu prati i knjiga: faksimilno izdanje Alisovih svezaka o dječjim igrama, nešto u opštem smislu vrlo vizuelno. Antropolog Majkl T. Tausig, kojem su sveske za terenski rad nezamjenjiv alat, tvrdi da crteži u sveskama razvijaju sopstveni život, život koji se često hrani onim što se ne može zapisati riječima.

Fransis Alis (rođen 1959. u Belgiji) živi i radi u Meksiko Sitiju. Iako je školovan kao arhitekt, Alisova praksa obuhvata više medija, od slikanja i crteža do videa i animacije. Njegovi se radovi bave etnološkim i geopolitičkim pitanjima kroz posmatranje i angažman u svakodnevnom životu. Nedavno je bio uključen u niz novih projekata u Iraku koji su kulminirali istorijskom fikcijom „Sandlines” (2018–20). Njegova serija „Dječje igre” (od 1999. sve do sada) je prisjećanje na scene igranja djece širom svijeta. Desetak novih igara snimljenih u Demokratskoj Republici Kongo, Belgiji, Kanadi i Hong Kongu prikazano je na 59. Venecijanskom bijenalu. Alis je izlagao u renomiranim muzejima širom svijeta i predstavlja Belgiju na Venecijanskom bijenalu 2022.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.