Izvor: Shutterstock

Uvijek isto

Camera obscura
Piše: Brano Koćalo

„Odakle se stvorilo Zlo – iz kog je semena niklo – kako se uvuklo u naš svet?”
Iz romana „SEMPER IDEM” Đorđa Lebovića

Davno je to neko ustanovio: nema veće tragedije za jedno društvo od one da vas isti ljudi koji su vas odveli u Zlo vode u Preporod. Treba, ipak, dodati još jednu iskustvenu crtu ovoj misli: nema veće tragedije za jedno društvo od one kad Šegrti preuzmu taj demonski goblen. A Stari Majstori im drže ram. Taj prvi vez uvijek se učini ljupkijim, drugačijim, originalnim. No već u nastavku, vrlo brzo se prepozna stari šablon. Kao i u svakoj Velikoj Obmani.

Stalni biološki procesi, smjene života i smrti, tolika mnoštva različitih a sličnih ljudi, generacija i sudbina, ne utiču mnogo na vječite boljke čovječanstva. Umiru svi ljudi, pa tako i zlotvori, ali čini se da prljavi tragovi i  zločinjenja često u pamćenju (ili legendi) nadžive ljudsko Dobro. Makar po dubokim posljedicama koje ostavljaju pred onim koji dolaze. Ako ičemu uči zapisana prošlost, to je da zavodljivost Zla u sjećanju uvijek odnosi primat nad nenametljivošću Dobra. Sve one biblioteke zabilježene prošlosti su, u biti, samo duge Hronike ljudske gluposti i bestijalnosti. Kao na Caravaggiovim platnima, ne zna se otkuda dopire svjetlost u tolikoj tmini. Ali je važno da je ima: samo svjetlost omogućava da se vidi scena i slika. Samo ono što je zapisano i stvoreno omogućava da se provjeri ili potvrdi Iskustvo.

Ima li smisla pisati o Prirodi Zla? Biti u nekolicini pobunjenih glasova, pod mračnim oblacima kolektivnog pristajanja većine na nošenje žiga od užasnih poteza onih koji donose odluke u ime svih? Pristati tako da budeš  svjesno zatrpan većim tiražima i neuporedivo većom dostupnošću onih koji drže počasti  uhodanom Besmislu, i u takvom Besmislu još dobro žive?

Čin pisanja o Prirodi Zla, u formi opomene na stanje u jednom društvu, često je besmisleniji od pokušaja da se upali vatra nasred okeana. Pa ipak treba pisati, pokušavati odgonetnuti izvjesnu Uzaludnost pamćenja. Jer umjetničko djelanje, pa tako i pisanje, jeste i čin koji skreće pažnju na pjevanje slavuja, usred rafalne buke i grmljavine topova. Naivnost koja nema druge opcije, osim da uporno pokušava da se buni protiv Haosa.

Nema boljeg načina suprotstavljanja besmislu koje ostaje iza Zla od pisanja i kreacije. Jedino tako ta razornost i apsurd, koje nosi sa sobom svako zlo, ulazi u svijest kao nešto čemu se čovjek mora odupirati, uvijek i u svakoj prilici. A svaka vrsta slijepog otpora Zločinjenju bez intelektualne i humanističke osnove otvara samo nova polja istog. Ne razumjeti i ne razobličiti jezik Zla, znači pristati na njegovu premoć. Predati se paklu sile. 

Šta Čovjek koji piše može više da uradi nego da piše najbolje što zna i onako kako mu savjest nalaže? Onaj koji piše i Onaj koji nalazi unutrašnji razlog da piše o Prirodi Zla, odgovoran je jedino sebi, svom Unutrašnjem ogledalu. Ono nešto što je stvorilo to ogledalo u Čovjeku, ili ga je razbilo, nedostupno je i daleko razumnom objašnjenju. Ne znamo otkuda tačno dolaze naši izbori, Pro et Contra, zašto se odupiremo ili puštamo toj struji. Kao zvijezde na nebu. I tama koja ih okružuje. Ili vidiš to sve, ili ne primjećuješ ništa. Kantovo zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

U već post-orvelovskom svijetu, čije obrise sve jasnije vidimo, dešava se upravo ono što se naslućivalo. Istina nije zabranjena (iako se, kao i uvijek u sličnim okolnostima, pokušava ograničiti ili obesmisliti ideološkim interpretacijama); čak su povećane tehničke mogućnosti da se do nje dopre lakše, da se zna više. Gotovo sve biblioteke, gotovo sve baze znanja, dostupnije su nego ikad ranije. Ali svijetu se danas događa jedna strašna pojava, možda po prvi put u pisanoj povijesti: fenomen nepotrebne istine. Istine zatrpane gomilama smeća, baruta i pepela.

Najveća prijetnja otporu i odbrani od fašizma, kao imanentne, neodvojive prirode zla, jeste tvrdnja da ima više istina. Bestijalnosti koje se trenutno čine u Ukrajini, o kojim bruji ovaj dio hemisfere, nijesu udar na nekakvo Periklovo zlatno doba ljubavi i sreće Zapadnog svijeta (kojem i mi na Balkanu, eto, geografski pripadamo), niti je to, sa druge strane, borba istočnih pravednika, ruskih antiglobalista, protiv Zapadnog imperijalnog oktopoda vojnim sredstvima, kako to predstavljaju neki salonski ljevičari, bliskiji klero desnici. Istina je samo da je posrijedi strateška borba globalnog uticaja kapitala i ključnih poluga moći u svijetu; sukob velikih krokodila. Preko leđa malih, naravno. Mali u toj borbi ima da ginu. Ili navijaju. Srž prethodnih velikih sukoba na Zemlji uvijek bijaše u tome. Uvijek isto.

Tako i u ovoj strahoti, uvijek više boli  ono što je bliže. Riječima dramaturga Aleksandra Popovića: ako je zemljotres u Indoneziji i ima puno mrtvih, mi u Evropi smo tužni. Ako nam umire tetka koja živi sa nama, tek tada smo i užasnuti! Surovo, ali tako je i u ovom evropskom ratu. Geografska blizina i neposrednost od ruskog napada na Ukrajinu stvorila je jezivu realnost koja se približava obamrloj dekadenciji Zapada. Analogno, svi dosadašnji ratovi zapadnih saveznika predstavljani su u medijima gotovo kao neka vrsta akcionog filma, pokazne vježbe u režiji pravednika: dogodilo se, negdje tamo, daleko od nas. A možda se i nije dogodilo. Ti, ako hoćeš, vjeruj. Ako nećeš, to ne mijenja stvar: jači uvijek tlači.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.