Na samitu u Madridu, NATO je predstavio novi strateški koncept kao dokument koji na svakih desetak godina načelno određuje pravce kretanja Alijanse u predstojećoj dekadi. Zastarjeli strateški koncept iz Lisabona 2010. godine trebalo je da bude zamijenjen još prije par godina, ali usljed objektivnih okolnosti poput pandemije i Trampovih kočnica, sačekao se Madrid kao pogodno tlo. Prije same diskusije o strateškom konceptu, prvog dana samita usvojena je deklaracija đe se Finska i Švedska pozivaju u članstvo, što je ogroman pomak u cjelokupnoj arhitekturi evropske bezbjednosti. U narednih godinu dana, parlamenti država članica moraće da ratifikuju prijem dvije zemlje u Alijansu, te se u tom procesu svakako očekuju određene političke nestabilnosti.
Novi NATO strateški koncept donosi promjene u odnosu na prilično blago sročeni lisabonski dokument. Kaže se kako prostor Alijanse nije u miru. Rusija se predstavlja kao najznačajnija i najdirektnija prijetnja bezbjednosti država saveznica, kako zbog direktne agresije na Ukrajinu koja graniči sa istočnim bokom Alijanse, tako i zbog sveobuhvatne izgradnje vojnih kapaciteta i štetnih hibridnih operacija na globalnom nivou. Stoltenberg je u svom govoru naveo da je Vladimir Putin počinio najveću ugrozu svjetskog mira još od Drugog svjetskog rata. Dalje, Rusija se optužuje da je jednostrano prekinula svaku vrstu partnerstva sa NATO, te da nije iskazala želju za dijalogom i nalaženjem komrpomisa po bilo kom strateški važnom pitanju.
Osim Rusije, Kina se tretira kao jedan od najvećih bezbjednosnih izazova jer promoviše sistem vrijednosti suprotan tradicionalnim vrijednostima Alijanse, ali i nastoji da poništi međunarodni poredak zasnovan na zakonu i pravilima (rules-based international order). Navodi se i da su kineske sajber operacije doprinijele globalnoj nesigurnosti i poteškoćama u obavljanju regularnih poslovnih aktivnosti. Očekivano, najveća prijetnja Alijansi proizlazi iz saradnje Rusije i Kine, pogotovo u oblasti nuklearnog i konvencionalnog naoružanja, te se ista označava kao pogubna po postojeći korpus principa strateškog djelovanja.
Napori koje će Alijansa uložiti da se suprotstavi glavnim bezbjednosnim izazovima su trojaki. Prvo, upumpavanjem finansijskih sredstava zemalja članica kroz članarinu doći će do povećanja budžeta za vojne inovacije i korišćenje najmodernijih strateških kapaciteta. Drugo, otvorenim vratima za prijem u NATO što se vidi kroz izvjestan prijem Švedske i Finske, širi se uticaj van granica transatlantske veze. Sahel i kontinentalni dio Balkana su naredne regije na tapetu, dok ne treba zaboraviti ni QUAD kao potencijalni izlaz na Indijski okean. Treće, višestruko povećanje broja vojnika u takzovanom visokom stepenu borbene spremnosti doprinijeće kredibilnosti NATO strategije odvraćanja i sljedstveno tome do de-eskalacije u Evropi.
Nakon neophodnog faktografskog djela teksta smijemo reći da je samit u Madridu zaista opravdao očekivanja i postao prekretnica. Ipak, stare teme i dalje će biti na dnevnom redu i to pojačanim intenzitetom. Na početku, proširenje Alijanse na Švedsku i Finsku još je jedna potvrda da je za prijem odlučujući geopolitički interes, a ne vojne i ine reforme unutar određene države. Gotovo svi talasi post-hladnoratovskog proširenja svjedoče isto, počevši od prijema zemalja Baltika. Nakon toga, sve češćim pominjanjem širenja strateške orjentacije Alijanse na Indijski okean opasno se antagonizuje Kina koja osim sopstvenog strjelovitog rasta doživljava procvat i na teritoriji zemalja NATO članica. Tako da se nasuprot strogom teritorijalnom neprijatelju poput Rusije, Kini mora pristupiti mnogo delikatnije, a strateška arogancija bazirana na praznini, svakako nije dobra početna pozicija. Konačno, NATO je još jednom pokazao nespremnost da tretira pitanja koja određuju relativnu neplodnost saradnje država članica. Tu je riječ o dijeljenju nuklearnog naoružanja, evropskom raketnom štitu, kao i pozitivnoj diskriminaciji zemalja istočnog boka. Tako da, smije se legitimno zaključiti da je samit u Madridu bio značajan iz ugla lansiranja novog strateškog koncepta, dok se sa druge strane na polju unaprjeđenja kolektivne i kooperativne bezbjednosti uradilo veoma malo.