„Vi ste u zagrljaju velikosrba! Vi ste novi Marko Daković, izdajnik Crne gore“! Tako je turbulentne 2001. godine vlasnik “Vijesti“ Miodrag Perović govorio Slavku Peroviću. Dvadeset godina kasnije, izvjesni Srdan Kosović čiji novinarski pedigre ostaje misterija, detaljno rasparčava i demistifikuje crnogorski nacionalizam. Kosović kaže da se taj nacionalizam pojavio na „takozvanom patriotsko-komitskom skupu“ 2020. godine i kao neke od njegovih karakteristika navodi narativ o izdajništvu države, stigmatizaciju Drugosti i povratak u istoriju. Bukvalno sve ono što je 2001. emitovao vlasnik “medija” u kome Kosović piše svoj tekst. Ipak, da bi bolje shvatili igru koju po ko zna koji put igraju “Vijesti”, potrebno je kratko se kritički osvrnuti na značajke teksta “Tempirana bomba u temeljima države”.
Odmah na početku, jasan je partitokratski pečat i potpis. Priča o dva nacionalizma je smokvin list kojim se pokriva golotinja i ispraznost takozvanih građanskih pokreta i stranaka, mahom stvorenih u medijskim laboratorijama “Vijesti”. Kao što poklič “da je vječna” postaje lozinka modernih branitelja domovine, tako i Crna Gora rastrojena između srpskog i crnogorskog principa prijeti da bude Hipokratova zakletva impotentnog, tehnokratskog, ali nažalost veoma uspješnog kvazi političkog centra. Glavna odlika crnogorskog nacionalizma, prema Kosoviću, je što se on uopšte ne identifikuje kao takav, već u iluziji defanzive od velikosrprstva prelazi u agresivni napad novostvorenim vrijednostima. Na tom tragu se citira i vječito cinični intimus “Vijesti” Bojan Baća (koji je, da se naslutiti, nepotpisani autor predmetne analize), sa frazom: asimptomatski nacionalizam. Prema Baći, crnogorski nacionalizam ima iste štetne posljedice kao i svi ostali samo što mu nedostaju određene manifestne forme. Nastavak teksta, fokusira se upravo na te manifestne forme za koje se tvrdi da ne postoje.
Kosović upire da dokaže kako je “belverderski narativ” promovisan po raznim skupovima i opskurnim medijima upravo sličan narativu protiv koga se bori, onom ekstremnog srpstva. Citira Kosović Nemanju Batrićevića, Milorada Popovića, Aleksandra Radomana, Danila Marunovića, nalazeći u njihovim izjavama elemente krajnje desnice i šovinističkih ideja. Međutim, zaboravlja se par ključnih fakata koji demistifikuju priču o dva nacionalizma. Najprije, srpski nacionalizam se već vjekovima planski sprovodi na institucionalnom planu, odlično je organizovana distribucija, infrastrukturno i finansijski podržana od strane nosilaca vlasti. Uzmemo li samo zadnjih trideset godina, neki od agenata srpskog nacionalizma su bili direktno: Predśednik Srbije, Vlada Srbije, Narodna skupština Srbije, Srpska akademija nauka i umjetnosti, Srpska pravoslavna crkva. O njihovim filijalama u Crnoj Gori nepotrebno je i govoriti, od desetak političkih stranaka, preko stotinjak nevladinih organizacija, pa sve do par stotina crkvenih objekata koji nisu ništa drugo do protočni bojler za (re)tuširanje prošlosti, ali i sadašnjosti. Sa druge strane, agenti crnogorskog nacionalizma koje poimence nabraja Kosović su: saradnik u nastavi jednog fakulteta, propali književnik i akademik koji nije član Akademije, profesori Fakulteta za Crnogorski jezik i književnost i režiser bez filma. Bez namjere da zvuči denuncirajuće po te osobe, namjerno se njihova izolovanost dovodi do maksimuma da bi se pokazalo odsustvo institucionalne podrške. Ipak, iza njih posredno, ponekad neposredno, stoji struktura koju Kosović ne smije ni izdaleka da pomene, zato što je to struktura u čiju korist on i piše ovakav tekst.
Dakle, sramotno je i podlo izjednačavati srpski nacionalizam kao razvijenu državnu ideju i narativ koji je isplivao u Crnoj Gori kao djelimično iskreni, odista defanzivni bunt, a djelimično vješto povučeni potez DPS-a ka homogenizaciji i očuvanju stabilne podrške u veoma nestabilnim vremenima. Dakako, jedan od ciljeva ovakve identifikacije je nasušna potreba “Vijesti” da prekreče prošlost u kojoj je taj medij i usko povezani blizanci (poput Monitora i Crnogorskog književnog lista) radio sve da staljinistički satre progresivne političke snage u Crnoj Gori, sve u ličnu korist Mila Đukanovića. Jer jedina politička snaga koja odgovara “Vijestima” je ona koju sami stvore, poput Pozitivne ili URA-e. A svaka snaga koju sami stvore je nužno dobila makar prećutno odobrenje DPS-a.
Konačno, otuda i težnja da se tragično zloupotrijebljena reakcija Crnogoraca na poniženja u vlastitoj zemlji legitimiše kao crnogorski nacionalizam. Poniženje koje nad Crnogorcima kontinuirano ruku pod ruku vrše eksterni faktor i domaći izvođači radova, prevashodno u vidu DPS-a. I onda, nakon trideset godina agonije, interesna skupina “Vijesti” planirano i uigrano na pladnju servira drugoj interesnoj skupini mogućnost da partijske orgije samobrendira kao stožer crnogorskog nacionalizma i državnosti. Jer kada se i ta zadnja iskra istinskog bunta medijskom kariolicom prenese u dvorište dnevne politike, braći po ciljevima upisaćemo ocjenu odličan 5.
Da se vratimo na početak. U istom TV duelu đe je Miodrag Perović optuživao Slavka Perovića za izdaju, potonji tvrdi da će odgovornost Miodraga Perovića za budućnost Crne Gore biti neuporedivo veća nego li odgovornost Mila Đukanovića. Sa sjetom možemo utvrditi da je to bila istina.
Doista, “tempirana bomba u temeljima države” dobija na smislu ukoliko je Kosović skupio hrabrosti da na taj način kritikuje sopstvenog poslodavca. A pošto znamo da nije, spremimo se za još jednu vrelu političku jesen. Luzeri!!!
“tragično zloupotrijebljena reakcija Crnogoraca na poniženja u vlastitoj zemlji legitimiše kao crnogorski nacionalizam”
Je li vlastita za necrnogorce koji žive u njoj?
Sa vama nema razgovora, na žalost. Mnogi su sluđeni a mnogi pokvareni i dali bi državu u ruke popovima, neki iz straha i sujevjerja, neki zbog toga jer bi voljeli da cg nestane. No, polakote
Prva pomisao nakon isčitavanja sramotnog texta o Crnogorskom nacionalizmu, bila je..da Kosović koji je u “Bombaškom proc” donio bombe iz Srbije da ubije Kralja Nikolu,nije predak ovoga Srđana ?
Hvala na ovome tekstu. Smijesni pokusaji Vijesti monopolizuju crnogorstvo i gradjanstvo, a bogami i srpstvo kao nesto na sta samo oni imaju pravo treba demistifikovati, ne iz zlobe, nego jer nije normalno da tako popularan medij nekako uvijek bude na pogresnoj starni istorije.