Od danas, a danas je 8. juli, zvanično sam na godišnjem odmoru. Ova informacija će, znam, imati nikakav značaj za čovječanstvo (čitaj – lokalnu zajednicu), i to će biti ona vrsta greške koju pravi žaba koja ne iskače na vakat iz vode ispod koje gori vatra. Dakle, oprostiva greška, ali takva čije posljedice naknadna pamet više nikada neće moći da sanira, pa će joj taj oprost značiti bukvalno ništa. Unutar te lokalne zajednice postoje i entiteti kojima se izostanak alarma ne može oprostiti. Recimo, meni i, recimo, onima koji su dužni da o meni brinu, jer briga ili nebriga o meni ima duboke implikacije na sve. Kada kažem o meni, mislim o meni-nastavniku. No, da, kako je i red, počnemo od početka.
Ankerisana jota
Ovih dana je ponovo i po ko zna koji put aktuelizovano pitanje pregovora vezano za Granski kolektivni ugovor za oblast prosvjete. Glavna odskočna daska pokretača te inicijative su značajno uvećane zarade u zdravstvu i na univerzitetima, na koji način su prosvjetni radnici sa već tradicionalne margine preseljeni na margininu marginu. GKU koji je trenutno na snazi potpisan je još daleke 2007. godine, dakle prije punih deceniju i po. To nije bilo koja decenija i po, već takva unutar koje su se u našem društvu, ali i globalno, desile promjene takvog obima da ih bez trunke pretjerivanja možemo nazvati kataklizmičkim. Zadržimo se u našoj avliji.
Unutar te decenije i po, iz svima znanih razloga, postali smo siromašniji za desetine hiljada djece, ali i za desetine škola, mahom na sjeveru zemlje. Neka od te djece nisu ni rođena, svi znamo zašto. Još uvijek je strogo tajan, a zvanično, kao, nepoznat i broj mladih ljudi koji je spakovao kofere i otišao na način da se ne okrene i da ne požali. Uglavnom najboljih. Ljekari, inženjeri, programeri, matematičari, umjetnici, ukratko – svi oni koje smo sa ponosom isticali kao svoju najvredniju kreaciju iz učionice, ostavili su iza sebe sistem koji ne samo da ih nije prepoznao kao nezamjenljiv resurs već koji se prema njima odnosio kao prema bezvrednoj robi na tržištu rada. Istovremeno, ostavili su iza sebe zajednicu koja se, bez njih takvih, utapa u prosječnosti i ispotprosječnosti i za koju se, gle čuda, po potrebi i o prigodnim prilikama, čak nalaze i riječi hvale. Unutar iste te decenije i po, desila se i digitalizacija svih segmenata funkcionisanja ljudskog društva, koja je na mnogo nivoa promijenila sve što smo vijekovima smatrali konstantom. Preskočimo za sada suštinu, i zadržimo se samo na pojavnim oblicima tih promjena.
Neke škole, ciljano zaboravljene od Sistema (ok, ovo „ciljano” jeste suština, ali neću dublje), ostale su u prošlom vijeku, sa (možda) jednim kompjuterom u računovodstvenoj službi i (možda) jednim kompjuterom u kabinetu direktora, dok su neke druge škole, opet ciljano, postale mali svemirski brodovi. Škola u kojoj radim spada u ove opisane pod b). Smatram i sebe i sve svoje kolege kolateralno privilegovanim što je to tako, uz veliku žal što postoje i oni koji, opet kolateralno i svakako nezasluženo, nisu bili te sreće. Naravno, dosta je stanju svake pojedinačne škole kumovao i njen neposredni rukovodilac, ali ne zaboravimo da su se i ti rukovodioci birali i još uvijek se biraju na jednoj adresi, pa se tu opet dotičemo suštine koju smo rekli da je, za sada, nećemo dirati. Neke škole ostale su sa tek po nekoliko đaka, dok su drugim školama debeli kameni zidovi pred pucanjem od prebukiranosti. I ovo je ciljano. Ipak, koja god da je od ovih zidina u pitanju, unutar njih bitišu živi sistemi u kojima vladaju dva tipa problema.
Prvi tip problema je univerzalnog karaktera, imaju ih svi (da, i mi privilegovani). Drugi tip problema se očituje u čitavoj lepezi specifičnosti koje postoje samo u nekom konkretnom uzorku i u detaljima su vidljivi tek iznutra, a i to samo pažljivim posmatranjem. Univerzalni problemi su postojali oduvijek, ali ih je ova decenija i po učinila do te mjere vidljivim da je čak i golo oko postalo čist višak. Jer boli i zjenicu, posebno ako je učiteljska! Ovi drugi problemi, karakteristični samo za određeni uzorak, ciljanim zatvaranjem očiju postali su ničiji. Posebni dodatak toj „ničijosti” je fenomen koji se očituje u zakonomjernom poništavanju obaveze šire zajednice da prepozna i bavi se problemima koji trenutno nisu opšti. Ali ta je zakonomjernost dvosmjerna ulica i svjedoci smo da to što danas vidiš kod komšije, žmurio – ne žmurio, već sutra preskače plot i stiže u tvoju avliju.
Ipak, ima jedna stvar koja se u tih deceniju i po nije promijenila ni za „jotu”: do kraja nevizionarski pristup problemu onih koji, po definiciji razloga svog postojanja, imaju zadatak da grade, čuvaju i unapređuju jedan od najvažnijih stubova svake zajednice – obrazovni sistem. Sve je tu i na svom mjestu, kako je negdje nekada i za vječnost zapisano, počev od maćehinskog odnosa resornog ministarstva prema učitelju (heeej, prema učitelju!), a samim tim i prema obrazovnom sistemu u cjelini, preko indukovane nezainteresovanosti prosvjetnog radnika da proaktivno i produktivno učestvuje u kreiranju ambijenta u kojem radi, sve do okoštalih i davno zastarjelih mehanizama sindikalnog organizovanja i sindikalne borbe koju, vidim (lični stav, moje pravo), baštini i naš granski sindikat, a sve zajedno, kako u cjelini tako i u pojedinostima, začinjeno našim tradicionalnim začinom: sujetom biblijskih razmjera.
Administracije se smjenjuju, mehanizmi ostaju isti. Problemi postaju planine, a prebacivanje odgovornosti postaje način života.
Problem u načelu, slika prva
Da se mi, ipak, vratimo na GKU. O njemu će pregovarati radna grupa, a u konačnici ga potpisati resorni ministar i predsjednik SPCG. Prvi u ime Vlade Crne Gore, drugi u ime svih nas, od kojih dobar broj i nije član ove organizacije, a drugi dobar broj pripada podsistemima koji su do takvih razmjera specifični da ih je nemoguće kvalitetno posrednički zastupati, već je neophodno njihovo direktno učešće u tom pregovaračkom procesu.
U glavama sindikalnih glavešina koje su odlučivale o sastavu pregovaračkog tima ta se spoznaja nije desila, i pregovarački tim, vidimo iz medija, nema predstavnike onih svojih podsistema koji po prirodi svojih specifičnosti ne mogu i ne smiju biti posrednički zastupani.
Posljedica: sklapaće se Rubikova kocka za koju se unaprijed zna da nema po devet polja od svake od šest boja. I sklopiće se. Kako-tako.
Problem u načelu, slika druga
Potpisivanju će prethoditi pregovori u okviru kojih će nas predstavnici Ministarstva, poslovično, kroz javnu riječ uzdizati do nebesa ali, istovremeno, iza zavjese i ispod radara, na svaki način gledati samo kao prosce kojima na svaki način treba zakinuti „davanje”.
Kada zapnu sa kreativnim izgovorima, upotrijebiće odvajkada provjereno plodan mehanizam – teatralno postavljanje tijela u obliku ćiriličnog slova „F” – i kukanje u desetercu o praznoj kasi. Tu je i provjereno plodotvoran mehanizam kupovanja vremena ćutanjem administracije. Stvari se moraju razvlačiti, usitnjavati pa ukrupnjavati, zatim ukrupnjavati pa usitnjavati, sve dok se ona druga strana ne umori i ne pristane na bilo šta, obično mnogo manje čak i od onoga na šta je čuvar trezora inicijalno bio spreman.
Sindikat će, pak, imati zadatak da ove prve navede na tanak led i da iz kase izvuče i one mrvice koje inicijalno nisu ponuđene, jer niko nije toliko slijep da ne vidi kako ta kasa i nije baš tako prazna kada treba da se podmiri nezasitost pojedinca koji je u poziciji „može mu bit”.
Dakle, dvije strane. Prva da „štiti” državnu kasu od nas koji joj „brusimo” one koji će je sutra puniti (kakav besmisao), druga da mora da argumentuje da je nebo – nebo, a trava – trava, odnosno, od koje se traži da dokaže aksiom. Aksiom se ne dokazuje. Od njega se polazi kao od takvog, a ovaj glasi: učitelj je u Crnoj Gori na margininoj margini, izložen, nezaštićen i sveden na statistiku „broj puta rashod”. Potrošačka jedinica, a usput i univerzalni bokserski džak!
U takvoj konstelaciji prilika, na Sindikatu je da u pregovorima isturi ljude čije su vještine na nivou virtuoznosti. Kako stvari trenutno stoje, zastupaće nas virtuozi opšte namjene, jer imenovani pregovarači niti imaju, niti mogu imati punu ideju o tome kakve dodatne mrvice su kojem dijelu sistema potrebne. Dodatno, niti to vide tim očima, niti u onome što vide prepoznaju bilo šta sporno.
Problem u vremenskoj mašini, slika prva
Primjera zakivanja eksera u zdrav mozak od strane državne administracije je bezbroj. Najinteresantniji su i vrijedni objedinjavanja u neku stručnu knjigu oni koji za epilog imaju potrebu učitelja da se zapita: čekaj, djelujem li i ja njima tako glupo kao što oni djeluju meni? Učitelju, kolega, ne, nisu glupi! Dobro, možda jesu malo, ali ne toliko.
Evo, na primjer, ima tako jedna pravnica u Ministarstvu prosvjete koja je, tumačeći Zakon o gimnaziji, tačnije član zakona koji se odnosi na normiranje časova, došla do epohalnog načina da u državnoj kasi sačuva nekoliko stotina eura na mjesečnom nivou (pa bravo, bra-vooo!) na način što je nastavnicima koji predaju nastavni predmet po imenu matematika priznala normu od X sedmičnih časova, ali nastavnicima koji u matematičkoj gimnaziji, pred najzahtjevnijom publikom ikad i igdje u Crnoj Gori, predaju nastavne predmete po imenu analiza sa algebrom, geometrija, linearna algebra i analitička geometrija, vjerovatnoća i matematička statistika i numerička matematika, rebnula nedjeljnu normu na X+2. Jer – na papiru piše „matematika – X, svi ostali – X+2“. Jer – papir. Jer – sintagma koja diže bijelu zastavu pred sintaksom. Jer, ne, nisam glupa, samo čitam šta jasno piše. Nema veze i potpuno je nebitno to što nam unutar obrazovnog sistema nedostaje nekoliko stotina matematičara, pa nastavu matematike drži ko se zatekne, a fali mu norma i baš hoće i voli. Jer – viša sila. Ponizi, poništi, zgazi, učini sve što možeš, ali tih nekoliko stotina evra se sačuvati mora!
No, sve bi to bilo bar milimetar shvatljivije da u istom tom zakonu nije naveden i nastavni predmet nepostojećeg imena – maternji jezik, te da istoj dami nije smetalo da u tako navedenom imenu nastavnog predmeta, ipak, prepozna da se radi o crnogorskom–srpskom, bosanskom, hrvatskom jeziku i književnosti, što je intelektualni napor i domet najmanje za aplauz, te da nastavnicima tog nastavnog predmeta prihvati definisanu normu Y, ali, gle sada čuda nad čudima, nastavnicima koji u filološkoj gimnaziji, sa istim kvalifikacijama ali pred mnogo zahtjevnijom publikom, realizuju nastavu iz nastavnih predmeta crnogorski-srpski bosanski hrvatski jezik (bez nastavka „i književnost”), uvod u opštu lingvistiku i književnost – poruči da oni ne spadaju u kategoriju „maternji jezik”, te da je njima norma, pogađate, Y+2.
Glupi, a? Ne, kolege, nego pečobrazni, sa elementima šizofrenog uživanja u efektima svoje moći da ponize kad god im se pruži i mrva prostora!
Ekseri!
U zdrav mozak!
Da li je Sindikat reagovao?
Nemojmo! Sindikat se ne bavi takvim trivijalnostima. Jer ekser u zdrav mozak je, da to odmah raščistimo, lični problem mozga u koji se zakucava. Sindikat ima prioritete, a dvocifreni broj zaposlenih koji plate primaju od naših članarina je nedovoljan da se bavi ekserima, posebno ne ako se određeni tip eksera zakucava u mozgove zaposlenih samo u jednoj (poslovično omraženoj) školi, upravo u onoj čiji zaposleni su se drznuli da mimo volje Sindikata zahtijevaju nadoknadu za realizaciju nastave na višem nivou u specijalističkim odjeljenjima matematičke i filološke gimnazije.
Tražena nadoknada je identična nadoknadi koju za isti takav posao dobijaju sve naše kolege u susjedstvu, čije smo programe doslovice prepisali. Programi mogu; nadoknada, bar ako se Sindikat pita – ne! Nije fer prema svima onima koji, o sveta kravo, nemaju matematičku gimnaziju! Jer – solidarnost.
Ukratko: analiza sa algebrom nije matematika, a uvod u lingvistiku nije maternji jezik. Tačka.
Problem u vremenskoj mašini, slika druga
Mada, nije da baš nisu htjeli da saslušaju.
Evo jednog slučaja od prije nekoliko godina, gdje su bili veoma pažljivi slušaoci.
Naime, svemirski brod u kojem radim je druga kuća za preko 2000 đaka (slovima: dvije hiljade) i za preko 200 zaposlenih (slovima: dvije stotine). Taj sistem u svom posjedu ima i preko hiljadu jedinica raznorazne tehnike, počev od standardnih laptopova sa pratećom opremom, pa sve do, pazite sad, sve do sopstvenog servera, koji nam je tokom čuvenog lokdauna bio i lijeva i desna ruka, jer je ono malo resursa što nam ih je država udijelila u tako glomaznom sistemu trajalo tek nekoliko dana. Svu tu tehniku i prateće softvere opslužuje i ažurira pola zaposlenog. Dakle, ne polovina zaposlenih, nisam pogriješila, već pola od jednog zaposlenog. Jasno, taj zaposleni ne gleda ni sunca ni mjeseca, ali je za taj je posao plaćen samo za dio dana do podneva, dok po podne zarađuje drugu polovinu plate – u učionici. To što u školi često ostaje do kasno u noć, kako radnim danima, tako i vikendom, njegov je gospodski problem.
Kada sam u jednom neformalnom sindikalnom razgovoru pomenula da su toj školi potrebna najmanje tri izvršioca na poslovima ICT koordinatora, te da se to mora i formalno ispregovarati sa ministrom, dobih kao odgovor spuštene vilice i poglede očima veličine sarme koju je savila lijena domaćica.
Činjenica je da se u međuvremenu promijenila sindikalna administracija, ali su spuštene vilice i oči-sarme ostale iste. Da je to tako, potvrđuje i činjenica da u radnoj grupi koja je ćaskala o izmjenama i dopunama Zakona o gimnaziji, pazite sad ovo, nije bilo predstavnika gimnazije, ni bilo koje ni, nedajbože, moje.
I dalje se žulj na tuđem stopalu i od tuđe cipele ne vidi kao problem kojim se treba prioritetno baviti, ali je, kao tradicionalna konstanta, tu i dalje gospoDŽetina Sujeta, bez ikakvih indicija za povlačenje u istorijske čitanke.
Pokušaj opet i na isti način, možda će zid postati mekši, ili makar glava tvrđa
Nego, da se manemo digresija i da se opet vratimo na GKU.
O sudbini petnaestak hiljada zaposlenih u prosvjetnom sistemu Crne Gore pregovaraće tim koji su izabrali organi SPCG, nezavisno od toga što o partikularnim problemima možda neke jade i znaju, ali ih na skali od nula do 100 razumiju u rasponu od nula do nula zarez jedan, kako koji. Pregovaraće o opštim mjestima, jer ih partikulariteti endemske prirode ne zanimaju, što je logična posljedica činjenice da ih ne razumiju. Što ne razumiješ, to ćušni pod tepih i pravi se da ništa nisi vidio/čuo, a ako te ko šta i pita na tu temu, prebaci razgovor na opšta mjesta, po potrebi malo povisi broj izlazećih decibela i broj izgovorenih riječi u jedinici vremena, i obavezno optuži nekog da sebi pridaje značaj mnogo veći od onoga koji ima u realnosti!
Valjalo bi, isto tako, negdje u džepu uvijek imati spremne skrinšotove neodmjerenih izjava tražioca sindikalnih usluga, tek da ovčica koja ne zanese, da se vuci ne prejedu mesa. Valjalo bi ponekad i preskočiti neku kariku u lancu komunikacije, pa burgijati sindikalnom predstavniku iza leđa, šurovanjem sa onima koji su ga izabrali. Nije baš po proceduri, ali sa procedurama je uvijek bilo kao i sa zakonima: za neke se sprovode, a za neke tumače. To uvijek pali.
Pazite, oni će, kada ovo pročitaju, biti veoma, veoma ljuti, uvrijeđeni i povrijeđeni, ali ako imam veoma sveden izbor da ispljunem ili da crknem, ipak radije biram da ne crknem!
Elem, da sačuvam dušu pred strašnim sudom, moram reći i ovo: ne mislim da su namjere naših predstavnika loše, i nadam se da niko iz mojih riječi nije stekao taj utisak. Oni samo ne razumiju, i ljute se zbog toga što se mi ljutimo.
Recimo, kako bi se stvar ipak učinila što transparentnijom i što inkluzivnijom, svim sindikalnim predstavnicima su na njihove elektronske naloge stigli pozivi da učestvuju u ovom procesu na način što će pregovaračkom timu dostaviti svoje sugestije. Priznajem da mi se to učinilo fer ponudom pa, kao jedna od kontaktiranih, sjedoh da sastavim spisak problema ustanove u kojoj zarađujem hljeb.
Umjesto tog spiska, bez ikakve prednje i zadnje namjere, iznikao je ovaj tekst. Sam od sebe. Jer, otvorih bijeli list na laptopu, ali slova iz tastature ne izlaze više negoli kap vode iz suve drenovine. Bar ne na zadatu temu. Pred očima mi titraju one ranije opisane spuštene vilice i oči veličine prosječne zimske sarme lijene domaćice, čiji vlasnici bi trebalo ranije pomenutoj pravnici da pojasne da su jednoj školi neophodna 3 (slovima: tri) izvršioca na mjestu ICT koordinatora, a da, pritom, i oni sami to razumiju kao sulud zahtjev. Kako?
Zid koji pokušavam glavom da načnem neće od toga postati mekši, niti će glava kojom u njega upirem postati tvrđa. Ako nešto do sada nije dalo rezultate, valjda valja mijenjati način!
Mojsije i kamene tablice
A opet, zna se procedura i ne može se mimo nje. Ta procedura je uklesana u kamene tablice još za Mojsijevog vakta, i tu promjene nema, makar ne bez razapinjanja na krst.
Škole biraju svoje sindikalne predstavnike, jedan predstavnik – jedan glas. Moja je izabrala mene. Da to pretvorim u brojeve – njih više od dvije stotine prihvatilo me je da ih predstavljam, potpuno nevezano za činjenicu da nisu svi i formalno članovi naše školske sindikalne organizacije. Nakon ovog mog donkihotovskog istupa ili će svi to postati, ili će me u stampedu najuriti metlom natopljenom u ono što se ne jede i što može na metlu, ali ne i u akademski rječnik. Poslije se svi ti predstavnici, od kojih neki, poput mene, predstavljaju više stotina ljudi, a neki tek desetak, grupišu. To grupisanje se ne dešava na prirodan način, prema srodnosti problema sa kojima se nose, već isključivo starinski, geografski, u opštinske/gradske odbore. Potom članovi tih odbora biraju svoje predstavnike tamo i amo, po istom principu: jedan predstavnik – jedan glas. Ništa sporno?
Pa, ne, ništa sporno, zaista, sem ako u tu formulu ne ubacimo ranije pomenuti podatak da u Crnoj Gori postoje obrazovne ustanove koje su, praktično, gradovi unutar gradova, neke zbog svoje ekstremne brojnosti, neke zbog sadržaja i pratećih problema kojih ima samo tu i nigdje više, a neke i zbog jednog i zbog drugog. Ono, nije da im je krivi dio, i te ustanove, jednako kao i sve druge, imaju svoje predstavnike i, pogađate, i ti predstavnici imaju taj jedan glas. Dakle – jedan, nevezano za brojnost sistema koji te je delegirao, a posebno nevezano za činjenicu da Janka nije briga šta žulja Marka, sem ako se ne radi o zajedničkom paru cipela. Bitno, procedura je ispoštovana. Kraj.
Tri ICT-a? A, bježi tamo…
Zaplet kao endem i endem kao začetak mogućeg raspleta
Prepoznajem najmanje dva sistema koji se, svaki iz svojih razloga, moraju posmatrati sa posebnim senzibilitetom. To su resursni centri i podgorička Gimnazija „Slobodan Škerović”. Daleko od toga da ne postoje razlozi za izdvajanje i nekih drugih cjelina. Padaju mi tu na pamet skoro puste male seoske škole, potom prebukirani podgorički vrtići, a teško da se malim problemom mogu nazvati i oni koje imaju kolege u teritorijalno velikim ali razruđenim opštinama koji se odnose na otežane uslove dolaska na posao, ali i same uslove na poslu. Ipak, ti problemi se mogu svrstati u opšta mjesta i njima se Ministarstvo (makar deklarativno) uveliko bavi, Sindikat, koliko vidim, veoma ozbiljno, a njihovi poredstavnici u raznoraznim tijelima su brojni, samim tim – i problemi vidljiviji.
Zato se vraćam na probleme koji nisu izazvali pažnju, a tiču me se. Ne znam mnogo o načinu funkcionisanja resursnih centara, ali već i sa onoliko spoznaje koju imam kristalno mi je jasno da se, nikad za nikad, ne bih usudila da ih zastupam i smatrala bih takvu ponudu bezobrazno neodgovornom.
O problemima sa kojima se nosi Podgorička gimnazija znam sve, i kao sindikalni predstavnik ove škole smatram jednako bezobrazno neodgovornim potezom permanentno i višegodišnje izopštavanje njenog predstavnika, kako sa izvora informacija, tako i iz jednog tako važnog pregovaračkog procesa. Gimnazije „Slobodan Škerović” nema, bukvalno, nigdje.
To, uza sve izgovore o poštovanju procedura, govori o namjeri.
To nije od juče, nije počelo sa mnom, a nije počelo ni od trenutnog sindikalnog establišmenta, već traje od kada je prase rep iskrivilo, sa uzrocima kojima ne želim da se bavim, sem što ne mogu da ne registrujem golo, nepatvoreno i sasvim iracionalno ograđivanje sindikalnog establišmenta pred snagom koju Gimnazija predstavlja.
Sad, možda i nije daleko od istine da je sindikalna predstavnica Gimnazije težak građanin. Zna biti zajedljiva i zahtjevna do nepristojnosti. Traži da se pita (zamisli to!). Direktna je, bavi se dlakama u jajetu i reaguje instant, često veoma neprijatnim komentarima.
Čekajte, pa ja sem vas poznajem samo još jednu osobu koja bi me tako opisala! Ok, dvije, obje znaju zašto, ali ni uveta više od tog broja. Možda da neko proba da se zapita zbog čega je to tako?
Neko je, naprosto, slijep i ne prepoznaje da je lični, iracionalni, naslijeđeni animozitet sindikalnog rukovodstva u odnosu na Gimnaziju nadvladao nešto što bi se moglo nazvati smislom i logikom, i praktično sahranio nasušni imperativ da svi zajedno, u mjeri svojih snaga, radimo za opšti interes. Pada mi na pamet: možda je problem u razmjerama tih snaga? u nekim iracionalnim kompleksima?
No, ne mora sve zlo biti za zlo. Možda je sve ovo moralo biti izrečeno i to baš na ovakav način, kako bi se neke stvari pokrenule sa mrtve tačke. Možda ova „kapisla” otvori neka nova poglavlja ka preoblikovanju sindikalnog pokreta i sindikalne borbe na način koji može kvalitetnije da se nosi sa jedim, u suštini, dubokoautoritarnim sistemom, koji je, zvučaće paradoksalno, vlasnik naših života, ali čiji eksponenti nisu vlasnici svojih.
Godišnji odmor i Gausova raspodjela
Skoro da mi je bilo na vrhu „pera” da napišem i takvu jednu bezočnu laž kako ne mislim da se školi u kojoj radim, samo zbog njene veličine i pozicije koju ima u našoj zajednici, obavezno mora posvetiti posebna pažnja, bar za nijansu veća nego nekoj drugoj obrazovnoj ustanovi, ali me je u tome spriječilo moje Rješenje o godišnjem odmoru.
Djeluje kao nepovezana tema, ali nikako nije!
Da se ne radi o „istoj kao i svakoj drugoj”, govori i podatak da smo samo ove školske godine ugostili više inspekcijskih nadzornika nego svih drugih dragih gostiju zajedno, te na njih potrošili više radnih sati nego na rad u svih preko četrdeset školskih sekcija zajedno, a nerijetko tim opsluživanjem doveli u pitanje redovno funkcionisanje ustanove vezano za njenu primarnu funkciju. Gostili smo ih i gostili dugi dan do podne, sve do prije koji dan, a nerijetko su nam dolazili i konzilijarno. Prejudiciraću potencijalne zlurade komentare ispod ovog teksta, kojima već slutim sadržinu, i reći ću da je nastavni kadar Podgoričke gimnazije dobio Rješenje o godišnjem odmoru tek juče, 7. jula. Nastavnici svih drugih škola, posebno osnovnih, sa ili bez formalnog Rješenja, već odavno odmaraju, i neka je tako! Zasluženo je!
Zbog čega svi, ali ne i mi?
Pa, pitajte nadležne po inspektoratima koji nam, na primjer, putem brojnih mehanizama koji su im na raspolaganju, do totalnog iscrpljivanja vraćaju na ponovno propitivanje svakog učenika koji za tim iskaže želju, odnosno, do beskonačnosti (čitaj: dok svaki učenik koji se požali ne stigne do željenog uspjeha, iz bilo kojeg broja pokušaja). A želje su kolosalne! Dakle, ne samo više njih po jednom, već jednog i po više puta! Nisi zadovoljan ocjenom? Daj, šarni nam nešto, a mi ćemo to sutra… itd. Ko traži dlaku, naći će je i u jajetu! Ponoviti ispit, jasno? I opet. A i opet, ako niste pročitali poruku između redova, uz formalna obrazloženja koja vrijeđaju zdrav razum.
Sve je to stoga što se mora voditi računa o jevanđelju po Gausu, koje nalaže stroga pravila raspodjele za sistem u koji su oči zajednice širom uprte 24/7/365, dobronamjerne ili urokljive, svejedno: odličan uspjeh mora imati značajna (kvalifikovana, najmanje tropetinska) većina gimnazijalaca, a neophodno je, da ne bi bilo baš skroz sumnjivo, da se ima i nešto učenika sa vrlo dobrim uspjehom, dok preostalih nekoliko desetina neka, eto, budu i sa dobrim uspjehom, kad već baš neće da uče. Dovoljnih – nula. Taj učenički uspjeh postoji samo deklarativno, tek da se ne otvara formalna nelogična rupa između jedinice i trojke.
Jasno je da je pritisak na nastavni kadar u svakoj obrazovnoj ustanovi već zadobio biblijske razmjere ali, kao neko ko je promijenio više radnih mjesta nego cipela, tvrdim da taj pritisak izvana nigdje nije tako snažan, tako beskrupulozan, tako bezočan i tako vidljiv kao u podgoričkoj Gimnaziji „Slobodan Škerović”, i da biti profesor u toj instituciji znači biti neprestano na oprezu, neprestano pod stresom i u vječnom pravdanju i dokazivanju da sve golim okom vidljive privilegije koje imamo imaju i enormnu cijenu. Istovremeno, nikada i ni u jednom drugom radnom okruženju nisam doživjela takvo zakivanje na stub srama čovjeka koji pokušava da svoj posao uradi časno i kvalitetno, ali kojemu se to ne dozvoljava, i to mu ne dozvoljavaju upravo oni koji bi trebalo da štite zajednicu, štiteći upravo nas koji oblikujemo mladost koja će je sutra graditi.
Sindikat im se, vidim, pridružio. Jer, vidite, taj jedan glas koji ima sindikalni predstavnik Gimnazije „Slobodan Škelrović” u svom Gradskom odboru nije bio dovoljan čak ni da se proširi dnevni red neke tamo sjednice.
Važni ste, a?
E, pa, niste!
Ipak, da ne griješim dušu, na ovako endemski pritisak na zaposlene u Gimnaziji „Slobodan Škerović”, kao i na držanje zaposlenih praktično utamničenih po prostorijama škole pri vanjskim temperaturama od četrdeset Celzijusovih u hladu sve dok svaka jedinica ne postane dvojka, a možda i četvorka, reagovao je i SPCG.
Ljutito, oštro i precizno, kako se to već od glavnog sindikalca i očekuje, predsjednik SPCG se obratio javnosti saopštenjem. Neću prenositi to saopštenje, ali imam organsku potrebu da se Predsjedniku zahvalim zbog dijela njegovog sadržaja jer, da toga nije bilo, skončala bih ovaj svoj životić, a ne bih spoznala da mogu biti u kapacitetu, potrebi i volji da stanem u odbranu jednog direktora škole od napada prvog sindikalca države. Neprocjenjivo, iako sluti na rat!
Radi onih koji ne znaju o čemu je ovdje riječ, pojašnjavam da je Glavni sindikalac, u redovima i između njih, zahtijevao od direktora da krše zakon tako što će izvršiti podjelu časova prije nego li se od Ministarstva dobiju neophodna odobrenja, a čak prije nego li škole i znaju koliko će đaka, odjeljenja i časova imati. Odokativno. Jer i Glavnom sindikalcu se ide na godišnji odmor. Ne znam kako su to uradili drugi direktori i ne zanima me, ali mom rukovodiocu, sve da je i imao namjeru da to uradi, to nije moglo biti. Jer-Gimnazija. Jer- durbini ka njoj 24/7/365. Jer-privilegije imaju cijenu.
Pri tom se Glavni sindikalac pozvao na trenutno važeći GKU, u kojem je termin za prijavljivanje neraspoređenih časova, zamislite, 15. juni. Naravno da je taj datum besmislen kada su u pitanju srednje škole u kojima se upis đaka vrši tek početkom jula i naravno da se glatko i neopaženo mogao naći u jednom pravnom aktu kada je i taj GKU pregovarala i ispregovarala neka davnašnja radna grupa, sklopljena po istim mehanizmima kao što se sklapala i ova tekuća, koja nije imala pojma o realnosti koja je prisutna u različitim podsistemima obrazovnog sistema Crne Gore. Rubikova kocka. Daj, stavi tamo neki datum, što raniji.
Sedim i strepim nad mogućim nebulozama koje će se potencijalno naći i u ovom, koji tek treba da se ispregovara.
Epilog
Sindikat, kako vidim, ne pokazuje ni gram potrebe da pokuša da prati enormno brze promjene koje su zahvatile cijelu planetu, pa i ovaj naš mali atar, makar i samo na način da pokuša da smisleno reorganizuje svoje kruto ustrojstvo zapisano u kamenim tablicama iz vremena Mojsija.
Posljedično, baviće se samo numerikom oličenom u koeficijentima, brojevima izvršilaca, normama i sličnim veoma važnim pitanjima, ali ne i najvažnijim među važnima: dostojanstvom profesije oličenom u suštinskoj autonomiji učitelja, suštinski zaštićenoj od raznoraznih „tumača” onoga što je jednoznačnom čistom logikom već istumačeno.
Ne trebaju nam tumači, trebaju nam zakoni bez rupa, sa jasno i nedvosmisleno definisanom pozicijom učitelja.
Treba nam Sindikat koji instant reaguje već i na pokušaj zakivanja eksera u zdrav mozak, jer danas je u moj, a već sutra će, kada to tako prođe, u svačiji.
Kako vidim, Sindikat će, ipak, kao što je to oduvijek i bilo, pregovarati u naše ime, o nama, bez nas, na način da tri do pet ljudi, samoinicijativno i prema sopstvenom nahođenju, ne samo da iz pristiglih koncepata određuje prioritete na meniju pregovaračkog stola već, ciljano, pod tepih stavi probleme za koje je odlučeno da to nisu.
Prejudiciram? Bilo bi mi drago!
Jer, možda i neće.
Evo, pratimo zbivanja, navijamo da nismo u pravu i pripremamo alternativne mogućnosti djelovanja u okviru kojih će taj (makar nominalno bio i samo jedan) glas Gimnazije biti normiran i po snazi koja stoji iza njega. A ta snaga nije mala! Ona se crpi iz činjenice da se pred profesorima Podgoričke gimnazije ne nalaze samo mamini i tatini manekeni, sa „Lučama” kao statusnim simbolom dobijenim korišćenjem najbesramnijih mehanizama, već i stotine i stotine druge sjajne djece koja predstavljaju najveći potencijal koji je ova zemlja iznjedrila. Naravno da iza te i takve djece stoje i roditelji koji imaju punu svijest o razlozima zašto su tu djecu uputili upravo k nama. Ta snaga je i naša snaga!
Radi svih njih, pa tek onda i radi svih nas, a konačno i radi svih onih koji u dokonosti, neznanju i/li iz loših namjera ispiraju usta permanentnim zluradim mjerenjem učinka bilo kojeg prosvjetnog radnika, dužni smo da makar ne ćutimo!
Ni Ministarstvu, ni Sindikatu, a posebno ne raznoraznim inspektoratima!
Napomena: Godišnji odmor će mi, na papiru, trajati 33 radna dana, sedam radnih dana duže nego što mi po zakonu minimalno sleduje. Svi koji jedu ovaj hljeb znaju da u stvarnosti, bar kada su u pitanju gimnazije, nije tako. Avionske karte za egzotične destinacije mogu se pronaći i po cijenama od nekoliko desetina eura, ali u novembru, eventualno u februaru. Tokom ovog jedinog perioda kada mi, po zakonu, može biti da koristim pravo na svoj odmor, egzotične destinacije gledaću samo na fotografijama. I ne samo egzotične, već i ove naše-lokalne. Toliko o višemjesečnom odmaranju jednog prosječnog prosvjetara. Nego, dobro je. Imam normu i radim u Gimnaziji. Više od toga bi bilo neskromno poželjeti.