Podgorica, Bulevar Stanka Dragojevića, 19:30h, teško se može naslutiti da za pola sata treba da počne protestni skup. Bacamo pogled ka zgradi Vlade Crne Gore, indikativno situiranoj u ulici Karađorđevoj, očigledno je pojačano prisustvo policije. Mimoilaze nas u bulevaru dva mlađa momka sa pederušama i “scooby-doo” majicama, tako da čak i bez revnosno izloženog oružja i komunikacione opreme vidimo da je riječ o inspektorima u civilu. Valjda je Crna Gora jedina država na planeti u kojoj se svako prijavljeno okupljanje smatra potencijalnim udarom na temelje države. A i dobro je naćuliti uši da se čuje tradicionalno izuzetno poštovano i uvažavano raspoloženje naroda.
Petnaestak minuta kasnije, stotine ljudi kreću da se slivaju na mjesto održavanja skupa. Velike grupe dolaze iz Nikšića, Kotora, Cetinja, dok vidimo i transparente podrške iz Herceg Novog i Bijelog Polja. Osobenost svakog većeg događaja u Crnoj Gori, ponovo se očitava: sveprisutna tiha tenzija i paranoja, učesnici se okreću oko sebe podsvjesno tražeći poznanike i žbire (često se dvije kategorije poklapaju), izbjegava se stajanje u centru radnje jer tu ordiniraju strahoviti uređaji zvani kamere. Naravno, potpuno je jasno odakle dolazi autocenzura, iz praksi utemeljenih i gajenih generacijama.
Početak skupa, razumljivo, kasni. Iz zvučnika dopiru kreacije Momčila Zekovića, koje čak mnogi prisutni ismijavaju zbog naivnosti i neinventivne postavke. Ipak, “Pucaj”, “Crna Gora je moj dom”, “Ja sam Crnogorac” na neki način su postale himne sadašnjeg trenutka i po formi i po sadržini. Smijeh je izazvao i zalutali dostavljač hrane, koji je od mase odudarao žuto-zelenim koloritom.
Konačno, domaćin skupa, Aleksandar Zeković obratio se u ime „organizacionog komiteta građanskih protesta“. Kako sve u Crnoj Gori mora imati hijerarhiju, tako i protesti imaju komitete, pa čak i uz rizik da se postavi pitanje opravdanosti orvelovskog izdvajanja određenih građana iz strukture građanskih protesta. Ili da se postavi pitanje zbog čega je ovaj protest građanskiji od drugih koje isto organizuju građani Crne Gore… Nakon početnih dilema, prepustili smo se talasu nezadovoljstva radom Vlade, ljutnje zbog najavljenog potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC, razočaranosti likom i djelom Dritana Abazovića. Na prvi pomen Abazovića iz publike su počele da lete raznovrsne uvrede, što je Zeković domaćinski zaustavio i pozvao sve one koji se ne mogu suzdržati od vrijeđanja da napuste skup. Plemenit gest, gotovo do granice unaprijed dogovorenog igrokaza civilizovanosti.
Među govornicima istakao se glumac Zoran Vujović. Iako u nešto dužem govoru, pozorišno nadahnuto je držao pažnju. Prema njegovim riječima, ako Vlada nastavi svoj naum ponižavanja i diskriminacije Crnogoraca „na svakom mjestu će se suočavati sa Belvederom“. Akt potpisivanja Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom upečatljivo je nazvao „modernom verzijom Podgoričke skupštine“. Nakon precizne dijagnoze problema, Vujović se osvrnuo i na neophodnost prelaska sa riječi na djela. Gromoglasan aplauz je dobio nakon povika: „Sad ili nikad, inače nas neće bit“.
Staviti klimaks skupa već pri početku bila je očita greška organizatora. Nakon Vujovića uslijedio je niz nešto manje gorljivih govornika koji su atmosferu doveli na nivo književne večeri. Tijana Lopičić je predstavljena kao „po zanimanju komitkinja“, dok su gospođe Perović i Marković samo ponovile stavove prethodnih govornika. Naravno, to je dovelo i do rasipanja publike, tako da smo mi ispred bine ostali relativno usamljeni da čekamo takozvanu udarnu postavu govornika.
Tada je počeo dio skupa koji nas je vratio 25 godina unazad. Nismo bili sigurni da li je moto “Za Crnu Goru svi” ili “Za Slavka i budućnost”. Sa zebnjom smo očekivali da uskrsnu Miro Vicković i Radoš Rotković pa da u hotelu Crna Gora popijemo po jednu sprdajući se raspadu zajedničkog DPS-a. Na binu je, dapače, izašla Vesna Vičević, bivša poslanica LSCG-a u državnom parlamentu koja se sjetno osvrnula na činjenicu da i trideset godina nakon početka njene političke borbe mi i dalje moramo da branimo Crnu Goru i njenu državnost od agresivnih nasrtaja. Nešto kasnije, na binu je izašao bivši politički lider i poslanik LSCG-a, Miodrag Živković, i već u prvoj rečenici citirao Mila Đukanovića, tj. njegovu čuvenu frazu o iskliznuću u balkanska bespuća. Ostaje nejasno zbog čega bi bilo ko vjerovao osobi ili pošao za osobom višedecenijskog gubitničkog i destruktivnog staža. Čak bi se i organizacioni komitet građanskih protesta morao zabrinuti za svoj prosperitet uzevši u obzir da je iza gospodina Živkovića obično ostajala spržena politička zemlja (zamrznuti LSCG, razoreni LP, anestezirani 21. maj).
Međutim, kada smo doživjeli antiklimaks i bili spremni da se priključimo većoj grupi Nikšićana koji su rezignirano odlazili, na scenu je izašla jedna veoma aktivna političarka i zaokupila našu pažnju. Draginja Vuksanović Stanković, sa poslovično sjajnim damskim imidžom, održala je zapaljiv govor u kome kaže da će se ići u proces skraćenja mandata Skupštini i da se belvederske vrijednosti moraju očuvati po svaku cijenu. Paradoks večeri je bio da poslanica iz redova SDP-a protestuje protiv Vlade koju njena partija podržava. Na neki način, to je mogao biti i herojski čin, u političkom smislu samoubilački gest anarhizma da principijelno reže granu na kojoj śedi. Ali za to je ipak bila potrebna makar i najmanja ograda od SDP-a i čak dva ministra u Vladi iz redova te partije. Vuksanović Stanković se ni na koji način nije dotakla svojih kolega ministara i pozvala ih na moralno postupanje, niti je najavila promjenu političkog kursa soptvene stranke. Paradoks dostojan podgoričkog žaropeka, što bi rekao Miodrag Živković.
Već pomalo siti povijesnih reminiscencija, tokom standardno nadahnutog i parabolama nakićenog govora Predraga Vušurovića, napustili smo skup i krenuli Bulevarom Stanka Dragojevića u susret mnogobrojnoj policiji čiju svrhu još uvijek nismo uspjeli prokljuviti.
Sve u svemu, sa lica mjesta nosimo gorak ukus održanja tragično štetnog statusa quo. Podlo se izigrava iskrenost učesnika skupa koji i nakon mnogobrojnih nedaća i dalje imaju snage za borbu. Izigravaju je aktivni akteri na političkoj sceni koji mogu da utiču na odluke, ali i bivši akteri na političkoj sceni koji su već direktno uticali na odluke pa zbog toga i jesu bivši. Na koncu, izigravaju tu iskričavu i dobronamjernu iskrenost svi što nemaju petlju da lociraju arhi problem, već sa margina poput dvorskih luda ponavljaju izlizanu priču o vanjskom neprijatelju i domaćim izdajnicima. Izigravaju je svi što nemaju hrabrosti da protest malo presele i do zgrade koja se naslanja na Vladu, pa onda možda i do jedne rezidencije koja u imenu baštini plavu boju. Pa sa tog mjesta da se bunt, bez autocenzure i mecena, proširi na sve one neuralgične tačke deformiteta crnogorskog društva.
Jer Vlada je ipak, samo dio sistema. Trinaestojulski ustanak našeg doba mora biti usmjeren na sistem kao takav. Sadašnji način djelovanja će svaki bunt u stvari pretvoriti u neki novi, a stari, organizacioni komitet građanskih protesta.