Svega par dana nakon analitičkog uzleta Srdana Kosovića koji je nas je sve ostavio bez daha i prikovao za fotelju, red je došao na tradicionalno duhovitog i nadasve vickastog Željka Ivanovića da udari u čelenku. Kosovićev tekst je nakon par sati bivanja na naslovnici počišćen kao da nije ni postojao, viđećemo da li Ivanovićev pamflet za vlastougodnu upotrebu može da ostvari bolje prolazno vrijeme.
Postavlja se pitanje kakav je karakter veze između Željka Ivanovića i Dritana Abazovića. Sudeći po rječniku iz teksta, dva su moguća zaključka. Prvo, Željko voli da pohvali sopstvenog konja jer je svakome iole pismenom jasno ko stoji iza URA-e. Drugo, Željko voli da pohvali sopstvenog druga, prijatelja, intimusa, jer odista tekst odiše neizrecivim seksipilom kojeg se ne bi postidio ni Peđa Sekulić. Ako te dvije opcije ne zadovoljavaju kriterijume istinitosti, onda se nadam da je Ivanović bio debelo crven u licu od sramote dok je pisao erotske pasaže poput „talentovani i harizmatični lider URE“, „stizale su samo pohvale na račun mladog premijera“, „kada je trebalo primiti udarac ispod pojasa … on je to činio i u svoje i u ime Ure, u ime manjina, građanstva, Evrope“, „Dritan Abazović, umjetnik politike“, „priča o čovjeku rijetke političke hrabrosti“, „Možda Dritan zna nešto što niko drugi ne zna“…
Da oproste čitaoci, ovakvo govno panegiričko nije svojevremeno umio da napiše ni Goran Sekulović o Milu Đukanoviću, a napisao je cijelu knjigu imena „Premijer pobjedničkog duha“ sa sve Milovom nasmijanom slikom preko cijele naslovnice. Užasno poltronsko novinarstvo „Vijesti“ poprima nove dimenzije, ogrnute u oblandu Željkove iskrene brige za to da li će baljezganje oko Temeljnog ugovora sa izvjesnom crkvom politički dotući njegovu omiljenu konkubinu. Kao da u podrumu tik uz Trg Neovisnosti već ne drže zavezane za Duškove radijatore četiri nove stranke i dvadeset i šest novih lidera koji su gotovi da na prvi ozbiljniji mig DPS-a pošalju u istoriju prvu zvezdu Potočara.
Međutim, ono što je mnogo bolesnije od šizofrenog treperenja pred „talentovanim i harizmatičnim liderom“ je sami kraj teksta u kome Željko Ivanović uzima sebi za pravo da napravi pokret perom i napiše ime Slavka Perovića. I to označavajući ga sa mnogo manje ljubavi (biće nije Željkov tip): ,,Perovićevo soliranje i one man show, koji ga je doveo do političkog bankrota“ i ,,može kao Slavko da se ugasi, i ostavi legendu zašto je tako moralo biti“. Prvo i najvažnije, Dritan Abazović nije suočen sa istim izborima kao Slavko Perović jer je URA režimski produkt kolaboracije DPS-a i „Vijesti“ za privremenu upotrebu u „demokratskoj“ tranziciji, a LSCG je bio vansistemski akter koji je zahvaljujući briljantnoj energiji široke baze članstva uspio da opstane čudesno dugo s obzirom na snage koje su ga satirale. Drugim riječima, Dritan radi ono što mora, a Slavko je radio ono što je mogao.
Konačno, Slavko se nije ugasio, nego su ga ugasili direktno zarobljeni i uslužnički umovi poput Željka Ivanovića i vlasnika njegovog života Miodraga Perovića. Jer Ivanović kao revnosni hroničar sa korijenima u novinama Radoja Dakića sigurno pamti naslovne strane „Vijesti“ i „Monitora“ tipa „Poleće soko i nisko pade“. Izgleda da istu matricu danas primjenjuju na Dritana Abazovića, sa tim što za njega imaju druge, suprotne želje, one za političkim ozdravljenjem, a ne za političkom sahranom. Nego, ipak, kad zatvore oči rajcaju Ivanoviće i MiškoPeroviće ona dva Slavkova prsta i govori koje danas cijela Crna Gora još uvijek zna napamet. To je aura legende o kojoj stanovnici medijskog prasadarnika mogu isključivo da sanjaju.
