U svojoj knjizi “Zabavljajmo se do smrti”, kritičar Nil Postman je suprotstavio dvije vizije svijeta izražene u “Vrlom novom svijetu” Oldosa Hakslija i Orvelovoj “1984-oj”.
Tokom prve polovine 20. vijeka imali smo dvije konkurentne vizije budućnosti britanskih autora Oldosa Hakslija (1894-1963) i Džordža Orvela (1903-1950). Iako je došao 17 godina kasnije, Orvelov distopijski roman “1984” je poznatiji; međutim, Hakslijev “Vrli novi svijet” se pokazao relevantnijim.
Napisana u sjenci Hitlera, Musolinija i Staljina, “1984” (1948) prikazuje svijet kojim vlada oligarhijska diktatura sa stalnim ratom, sveprisutnim nadzorom vlade i neprekidnom kontrolom javnog mnjenja. Smješten 2540. godine nove ere, “Vrli novi svijet” objavljen je 1932. godine i počinje kao parodija na optimistički i utopijski roman Herberta Džordža Velsa “Ljudi poput bogova”.
Američki pisac Nil Postman suprotstavio je dvije vizije u predgovoru svog klasika iz 1985. “Zabavljajmo se do smrti: Javni diskurs u doba šou biznisa”.
U ovom djelu, Postman tvrdi da izražavanjem ideja kroz vizuelne slike, televizija svodi politiku, vijesti, istoriju i druge ozbiljne teme na zabavu. Brinuo se da će kultura opasti ako ljudi postanu publika, a javni posao “vodviljski čin”. Postman je takođe tvrdio da televizija uništava “ozbiljnu i racionalnu javnu raspravu” koju je vjekovima održavala štampa.
„Iščekivali smo 1984. Kada je došla godina, a [Orvelovo] proročanstvo nije, zamišljeni Amerikanci su tiho pjevali sebi u slavu. Korijeni liberalne demokratije su bili prisutni. Gdje god da se teror dogodio, barem nas nisu posjetile orvelovske noćne more. Ali zaboravili smo da je pored Orvelove mračne vizije postojao još jedan – malo stariji, malo manje poznat, jednako jeziv: “Vrli novi svijet” Oldosa Hakslija.
„Suprotno uobičajenom mišljenju, Haksli i Orvel nisu proricali istu stvar. Orvel upozorava da ćemo biti savladani od spolja nametnute represije. Ali u Hakslijevoj viziji, nikakav Veliki brat nije potreban da liši ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će zavoljeti svoje ugnjetavanje, obožavaće tehnologije koje ukidaju njihovu sposobnost razmišljanja.”
„Ono čega se Orvel plašio jeste pojava onih koji će zabraniti knjige. Ono čega se Haksli plašio je da neće biti razloga da se knjiga zabrani, jer neće biti nikoga ko bi želio da je pročita. Orvel se plašio onih koji će nam uskratiti informacije. Haksli se plašio onih koji će nam dati toliko da ćemo biti svedeni na pasivnost i egoizam. Orvel se plašio da će istina biti sakrivena od nas. Haksli se plašio da će istina biti utopljena u moru nebitnosti.”
„Orvel se plašio da ćemo postati zarobljena kultura. Haksli se plašio da ćemo postati trivijalna kultura, zaokupljena nekim ekvivalentom onoga što on naziva feelies (buduća vrsta zabave, poput filma gdje publika može fizički da osjeti ono što se dešava sa likovima), orgy porgy (divlje okupljanje obilježeno promiskuitetnim seksualnim aktivnostima, prekomjernim pijenjem i sl) i centrifugal bumblepuppy (futuristička igra za djecu). Kao što je Haksli primjetio u reviziji “Vrlog novog svijeta”, građanski libertarijanci i racionalisti koji su uvijek bili spremni da se suprotstave tiraniji, nisu uspjeli da uzmu u obzir skoro beskonačan apetit čovjeka za ometanjem.’ U “1984”, dodaje Haksli, ljude su kontrolisani nanošenjem bola. U “Vrlom novom svijetu”, njima se upravlja nanošenjem zadovoljstva. Ukratko, Orvel se plašio da će nas ono što mrzimo uništiti. Haksli se plašio da će nas ono što volimo uništiti.”
„Ova knjiga govori o mogućnosti da je Haksli, a ne Orvel, bio u pravu.”
