“Đukanović: Rusija pokušava da kroz reviziju istorije povrati pravila hladnoratovske geopolitike, moramo kazniti agresora”. Ponosno ističe u svom naslovu “suverenistički” internet medij. Kad ne bi ovo bila Nadrealna Crna Gora, ovakav naslov bi mogao biti još jedna uspješnica iz kolekcije Best of Alan Ford. Da li PR službe do danas (ili bolje reći: do juče?) najjače crnogorske političke strukture zaista vjeruju da će upornim plasiranjem ovakvih geopolitičkih žvaka nešto zaraditi, spolja i iznutra, teško je reći. S obzirom na to da se trend nastavlja i nakon po njih katastrofalnih lokalnih izbora, čini se da oni i dalje vjeruju u ono što rade. Biće najprije da i u tom strateškom segmentu tamo vlada rasulo i kratkovidost. Voštane, uvoštene figure koje drže Crnu Goru već trećinu vijeka, polako gube i najsigurnije konce koje su držali do sad, poput onog koji poziva na opštu opasnost od nestanka zemlje, njihove suverene prćije, ako ne bude njih. Ni hvatanje za jedra antifašizma i mirotvorstva ne pije vodu kao nekad. Izvori i bunari na koje su navikli da navlače žedne, sad su još vidnije prljavi. Jer žedni ostaše žedni…
Ovo je zapravo atmosfera koja će, po šablonu, rezultirati masovnim pretrčavanjem glasačkog tijela na sigurniji bijeli hljeb drugih partija i novouspostavljenih trendova i elita. To je poetika Gladnih, ali i Gladnih očiju: bez greške osjete opasnost i kreće prestrojavanje, u stampedu. Suština je, tako, mnogo vidljivija: istrošili su se mamci, ribe drukčije grizu. Tako je bilo 1989, tako je bilo 1997. Tako je bilo i 2006, ali od 1997, definitivno, imamo jednu te istu političku amebu koja dijeli samu sebe i tako opstaje. Kako je (geopolitičko) more ljuljalo, Ameba je, dijeleći sebe, lomeći sopstveno tijelo I svijest, dijelila i ovdašnje stanovništvo, te tako uspješno ostajala na površini. Izgleda da se 2020. godine desilo to posljednje samodijeljenje. Ameba je potrošila svoje auto(sugestivne) moći. I nije to zasluga nekakvog ujedinjenog i dobrog rada onih koji su bili protivnici te Amebe. Rezultat je to potrošenih resursa, intelektualnih, sponzorskih, ali i manipulativnih; sudbina okoštale strukture koju je zahvatila, poput tihe vode koja brijeg roni, lagana panika skorog kraja. A kad se sve zasniva na oportunizmu, na Porodičnom uređenju Države, gdje od Glave Porodice zavisi bukvalno sve, kraj, kad-tad, mora biti ovakav.
Jer samo o tome se ovdje radi: ideologije i patriotizam, valjda smo to kao društvo bar donekle naučili, uvijek su zavisili od potencije i umješnosti upravljanja niskim strastima od strane liderskih struktura, a ne od plemenitih emocija povodljivih masa. Ako On misli da će mamuzanjem mrtvog propagandnog konja uspjeti da jaše na novoj energiji, da će sve opet biti kao i do sad, vrijeme je da mu neko objasni da je ta životinja zauvijek pala.
Naslovna fotografija: Poster za kratku priču ‘Bunar i klatno’, Edgara Alana Poa | Izvor: YouTube/Asterium Shine