Superiornost Nacije i kontrola što više društvenih procesa odlike su svih autokratskih režima. Njihova ultimativna crvena linija je Narod. Mediji se podrazumijevaju u tom kolopletu poluga i uzica kontrole – sive zone su tu nemoguće, svaki pokušaj normalnosti, kulture i civilizacijskog standarda je, ne nepoželjan, nego supstituisan jakim šovinističkim nabojem – što ćemo vidjeti na primjeru koji slijedi. Poraz svakog projekta, svake nakane, u autokratskom brlogu uvijek je udarac i za narod i za državu, nikada za režim. Naravno, poraza, nikakvih, ne samo nacionalnih, ne bi ni bilo da nije narodnih Nedobromislitelja i Nedobroželatelja. I to se ponavlja serijski…
Ovih dana je aktuelan fudbalski mundijal u Kataru, najznačajnija sportska smotra na planeti. Kad u takvoj priredbi učestvuju i dvije najveće postjugoslovenske države, Hrvatska i Srbija, zna se nekako da će to biti višestruko “uzbudljivo” za balkanske prilike – takva je priroda tog zapaljivog materijala. Na srpskom kablovskom sportskom kanalu koji pokriva svjetsko prvenstvo u fudbalu, a koji imaju “pravo” gledati građani Crne Gore, dešava se primitivizam starog rukopisa: nacionalistička patologija. Nacionalni patos je po samim svojstvima režima i likova koji su iznjedreni raspadom Jugoslavije nešto bez čega nema vladanja, pa onda ni Vladaoca; mržnja Neprijatelja je po pravilu Broj 1 u tom svijetu, sve ostalo – osim svoje nacije, dakle, prema kojoj se stepen ljubavi valjda mjeri količinom mržnje prema Neprijatelju – sve ostalo je, pa i samo takmičenje, nekako u drugom planu.
Zanimljivo mi je bilo, opet fenomenološki, pratiti nastupe fudbalske reprezentacije Hrvatske, na srpskom kablovskom kanalu (kojeg, rekoh li, plaćaju i građani Crne Gore, a kojeg je, uzgred, na ovo tržište dovela ona antifašistička i komitska Crna Gora). Prvo sam primijetio jednu specifičnost u ovoj dramaturgiji prenosa utakmice od strane srpskog državnog kanala: gotovo sve utakmice prenosio je isti komentator. Komentatori-specijalci su efektan paket iz propagandnog šlepera 90-ih, čiji su rodonačelnici bili likovi poput Milijane Baletić, Milorada Komrakova, Emila Labudovića, ili ono što su, u ova vremena ili u aktuelnim crnogorskim “ljevičarskim gibanjima” bez gibanja, teatarske bravure jedne Tamare Nikčević ili Sonje Drobac, da ne spominjem pro-Vučićeve siluete…
Komentator-specijalac valjda ima zadatak da cijelim angažmanom svog bića i svoje prirode prezentira ljubav prema Srbiji. A kako najbolje ako ne preispoljenom mržnjom prema Hrvatskoj. Na najmanju naznaku ugroženosti gola hrvatske reprezentacije na utakmici, ovaj komentator dobija neku vrstu egzaltirane naslade, uporedive valjda jedino sa onom koju imaju heruvimi iz rajskih vrtova. Suprotno, svaki pokušaj ugrožavanja gola od strane hrvatske reprezentacije, kod ovog kometatora izaziva neku vrstu mučnine, kost u grlu, tako da mu glas ne može biti nimalo jači od onog koji se čuje prilikom kakvog najdubljeg saučešća, nedajbože sućuti. Logično, pobjeda Hrvatske tretirana je sa nekom vrstom “jebem ti život” rezignacije. Čak i neutralnost, primarna odlika profesionalnog standarda u tom poslu, izostaje, jer Vođa sigurno i neutralnost smatra slabošću.
Završilo se sve kako se završilo (a ništa se nije završilo). U ovim trenucima je dert zbog ispadanja reprezentacije Srbije. Ali ima lijeka, ima još slasti i strasti: da ispadne Hrvatska!
Treba li dodati, svi skupa smo odavno ispali…