Šume Velikog Ćako-a | Izvor: © Martin Katz/Greenpeace

Detalj sa putovanja u San Bernardino

Tango Argentino
Piše: Gordan Stojović

Jedne godine, ne tako davno, putovao sam u San Bernardino. Bila je to lokalna linija “Crvenog kondora”: avion je ličio na leteći minibus, nasloni od sjedišta su bili pokvareni i nije se bilo moguće nasloniti već sam tokom polijetanja morao biti u fetusnom položaju (što je sasvim cool kada su sigurnosni standardi u pitanju) kako ne bih legao na babu koja je sjedala iza mene sve sa nekoliko kesa koje su bile prepune raznih rukotvorina od anakondine kože i drveta.

Dok smo uzlijetali nije bilo potrebe da gledam kroz prozor koji je bio poprimio zamućenu oker-žutu boju od starosti, prašine i neodržavanja dok je okvir bio hrskavo rđav, već sam sve ispod nas posmatrao kroz malu pukotinu na podu koja se u nekim trenucima ukazivala, zavisno od položaja aviona.

Polja ispod nas bila su u plamenu, stepskom dnevnom plamenu, koji se gasio noću sam od sebe, a danju se opet tako niotkuda rasplamsavao. Stanovnici Velikog Ćaka inače potpuno naviknuti na ovaj fenomen skoro pa se nisu ni obazirali na užarene linije koje su šarale okolna polja. Sitni stepski plamen koji je gorio uglavnom nisku travu i tek poneku palmu ili drugo rastinje nije se širio preko puteva, ograda i ljudi su ga uspijevali lako održavati, na kraju krajeva vatra je bila korisna za usjeve soje i pamuka.

Foto: Gordan Stojović

Dok smo letjeli po ko zna koji put sam razgovarao sa bogom za kojeg inače oduvijek sumnjam da postoji i obećao sam mu po hiljaditi put da ako sletimo više nista neće biti kao prije, da ću prestati piti, juriti žene i bahato trošiti krvavo zarađeni novac te da ću svima koje poznajem kupiti ponešto i da ću potpuno promijeniti svoj život te prilagoditi ga onim propisima za koje su sveštena lica tvrdila da ih je bog propisao.

Izvinjavao sam mu se za sve gluposti i pakosti koje sam ikada napravio do tada i da, bio sam zaista zgrožen pomišlju da sam bio baš takav kakav sam se sebi činio u tim trenucima, pa mi je bilo prosto nevjerovatno da me bog, taj svemogući pravednik, ostavi u životu i taj put, kad mu je bilo sasvim lako da me se otarasi. Možda je to bio još jedan neoborivi dokaz da ne postoji.

Uz sve to, bilo mi je jasno da ja nisam jedini grešnik u toj letjelici, posebno kada sam lagano pogledom prešao preko dugačkih i precizno izdepiliranih noga jedne prelijepe, po izgledu reklo bi se, guarani indijanke, koja je po svoj prilici išla da negdje zaradi za hljeb. Ili pak kad sam vidio starog holanđanina ili belgijanca koji je vedrim pogledom sumnjivo zurio u dva dječaka. A povrh svih, debelog Rusa sa velikim zlatnim prstenom na malom prstu, koji je na prvi pogled bio zalutao u stepama Velikog Ćaka u malom avionu koji je letio za grad pakla, grad koji su osnovali prvi nacisti, mjesto gdje su indijanke imale plave oči, iz razloga miješanja sa lokalnim njemačkim doseljenicima ili pak zbog toga što je dr Mengele lično tamo nekoliko decenija držao privatnu praksu i od toga se izdržavao u godinama dok je bježao od sudova za ratne i sve ostale brutalne zločine koji su mu bili svakodnevica četrdesetih godina prošlog vijeka.

Posmatrao sam porcelanske zube debelog Rusa koji je, sa raskopčanom košuljom odakle je virila poprsna vegetacija, čitavo vrijeme buljio u depiliranu guarani indijanku vjerovatno pitajući se može li je šarmirati sa svojim pričama iz Avganistanskog pakla, ili ako to ne upali koliko košta nekoliko sati sa takvim božjim darom. Čvrsto je stiskao svoj mali kožni kofer sa kojim je bio vezan metalnom pupčanom vrpcom na kojem su se oslikavali znojni tragovi prstiju i dlanova koji su odavali očitu mu uzburkanost hormona.

Trgovina u ovom dijelu svijeta, cvijeta – pomislih u sebi.

Kao i uvjek, započeh novi razgovor sa bogom pred slijetanje, čisto da ga podsjetim na sva mu ranije data obećanja…

Ali tada su mi kroz glavu prošli Guarani indijanka, očito perverzni Holanđanin, Rus sa zlatnim prstenom na malom prstu pa što da ne i baba koja je sada prodavala rukotvorine, a ranije u životu ko zna šta zgriješila i nekoliko drugih putnika koji su djelovali više poput bjegunaca nego turista koji idu na odmor u Mengelovo sklonište. Možda je jedan od njih bio baš dr Mengele, podmlađen, kloniran, isfoliran!!

Hoće li bog učiniti to što je mogao svakoga trena, osloboditi se zauvijek nekoliko bezvrijednih grešnika različitih vrsta. Zašto to ne bi uradio kad je dobio tako lijepu, tako laku priliku.

Pet, šest grešnika i svi umrli u istom času, milina za božiju pravdu!

Poslije nekoliko minuta turbulencija, poput loptice za tenis prizemljili smo se bez da se išta dogodilo.

Kakva šteta, pomislih, sada ću morati sve iz početka, opet do narednog leta, a tek što sam postao religiozan, baš onako kako treba.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *