Iz udruženja arhitekata posvećenom borbi protiv devastacije arhitektonskih vrijednosti na prostoru Crne Gore KANA / ko ako ne arhitekt reagovali su povodom sjutrašnjeg otvaranja izložbe o Svetlani Kani Radević u Podgorici
Reagovanje prenosimo integralno:
„Izložba o životu i radu Svetlane Kane Radević, koja je u maju otvorena na Međunarodnom bijenalu arhitekture u Veneciji, dolazi u Podgoricu: sjutra, na Dan Glavnog grada, 19. decembra u 20 časova, biće otvorena u Modernoj galeriji. Najavljeno je da će izložbu otvoriti predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković. To da izložbu o Kani Radević otvaraju glavni predstavnici ekonomsko-političkog sistema koji već 30 godina uništava naslijeđene kulturne, ekološke i ekonomske vrijednosti našeg prostora smatramo vrhuncem cinizma, i ovim putem želimo da izrazimo protest zbog njihovog učešća u ovom događaju.
O samom događaju, dakle o izložbi „Svetlana Kana Radević: poslijeratna arhitektura između centra i periferije“, već smo pisali, i već kritikovali način na koji izložba izbjegava da zauzme stav o kontekstu u kom je nastala – prosto, da jasno ukaže na to da su Kanina djela danas zapuštena i ugrožena usled sistemske nebrige za kulturu, pa tako i za arhitektonsko kulturno nasljeđe i za znanje koje može proizići iz rehabilitacije i izučavanja tog nasljeđa. Ovo zabadanje glave u pijesak, međutim, sada prelazi u farsu: ne samo da izgleda da izložba u Podgorici neće problematizovati nemaran i nasilan odnos koji je crnogorsko društvo tokom poslednje tri decenije imalo prema Kaninoj zaostavštini, nego će još da bude podijum sa kojeg će glavni ideolozi takvog odnosa da pričaju o važnosti njenog stvaralaštva! Šta je sledeće – da neće na sceni da im se pridruže i vlasnici kompanija „Normal” i „Bemax”, a da izložbu presele u soliter nad hotelom „Podgorica”, pa da cirkus bude potpun? Zapravo, to bi možda bilo i iskrenije od ovoga što su zamislili i najavili.
Mi ćemo svakako iskoristiti ovu priliku da ponovimo da promocija arhitektonskog djela Svetlane Kane Radević ne može nikako biti kompatibilna sa kulturnom, ekonomskom i prostornom politikom neoliberalnog kapitalizma koja je u Crnoj Gori vođena tokom poslednje tri decenije, a čija su zaštitna lica upravo Đukanović, Vuković i politička stranka koju vode. Ta politika nam je donijela enormno povećanje ekonomskih i društvenih nejednakosti, ekološku krizu, urbanistički haos, kulturni sunovrat i – pošto govorimo o Kani, važno je napomenuti – de facto nestanak niza istaknutih djela modernističke arhitekture sa lica zemlje. Koliko god da su nedostatni pokušaji novih političkih snaga da se uhvate u koštac sa ovim i mnogim drugim problemima crnogorskog društva, činjenica je da svi mi danas živimo u sistemu koji su prema svojim potrebama i načelima kreirali Demokratska partija socijalista i oni koji je vode. Zato smatramo svojom obavezom da ukažemo na licemjerje njihovog nastupa u ulozi brižnih pokrovitelja ovog kulturnog događaja i zahtijevamo da ih javnost na toj pozornici vidi onakvima kakvi jesu: kao uzurpatore javnog interesa i predstavnike privatnog kapitala koji bi sjutra lično odobrili rušenje svih Kaninih građevina ako bi im to donijelo brzu i laku zaradu. Njihov „investitorski urbanizam” favorizuje interese privilegovane manjine dok uporno odbija da se bavi javnim dobrima, koja bjesomučno gura u sumnjiva i dugoročno štetna javno-privatna partnerstva. Pitanje prostornog razvoja svedeno je na mogućnost kratkoročne i privatizovane finansijske dobiti, a kvalitetna arhitektura na incident. Sve to su direktne posljedice političkog i ekonomskog „razvojnog” modela koji živimo već decenijama, i zbog kojeg smo kao društvo izgubili mnogo – i vremena, i znanja, i bogatstva.
Kakve sve to veze ima sa radom Svetlane Kane Radević i sa novom izložbom o njenom životu i stvaralaštvu? Pa veza je direktna i očigledna: prosto, oni koji se predstavljaju kao njeni pokrovitelji i koji sada treba da otvore tu izložbu svojim radom i dostignućima stoje na dijametralno suprotnoj strani u odnosu na sve što je Kana u svom poslu isticala kao važno i vrijedno: etičnost, studioznost, društvenu odgovornost. U sistemu koji su oni stvorili postalo je gotovo nemoguće baviti se arhitekturom, a izvrsna arhitektonska djela koja smo naslijedili iz prethodnog sistema su ili uništena, ili su u planu da budu – bilo nebrigom, bilo bagerom. Već znamo da ih arhitektonske smotre i izložbe na svjetskim pozornicama neće spasiti, jer se sjećamo kako je bivši ministar Gvozdenović – opet, istaknuti promoter „investitorskog urbanizma” – na jednoj takvoj izložbi u Veneciji 2014. godine govorio da je Crna Gora spremna da nanovo procijeni svoje arhitektonsko nasljeđe i da obnovi zdanja iz perioda moderne, „trenutno van upotrebe i u propadanju”. Dva od četiri zdanja na koja se ova izjava odnosila srušena su u međuvremenu. Nema razloga da se nadamo da će se taj trend zaustaviti ili preokrenuti, džaba tu sve izložbe: dok god je na snazi ova politika prostornog razvoja, realno je očekivati da će i Kanine građevine opstajati samo do trenutka u kom će se nekom novom „strateškom partneru” učiniti isplativim da ih sruši.
Znajući sve to, konačno, mi pozivamo javnost da ode na ovu izložbu, da iskoristi priliku i nauči sve što se u ovom trenutku može naučiti o životu i stvaralaštvu Svetlane Kane Radević. Ali želimo da svi koji posjete izložbu to učine znajući da upravo oni koji otvaraju događaj predstavljaju i zagovaraju političko-ekonomski sistem u kojem Kanina zaostavština propada. I mada autorke izložbe naglašavaju im je cilj da istaknu Kanin rad i učine ga dostupnijim javnosti, jedno mora biti svima jasno: Kanin rad nije skrajnut i nepoznat jer javnost za njega nije zainteresovana, nego zato što se ulaganje u kulturu, razvoj znanja, učenje iz nasleđa socijalizma i briga o arhitektonskom nasljeđu modernizma ne isplati upravo privatnim ekonomskim interesima koji su u ovom sistemu neprikosnoveni. To ovu izložbu, sa ideolozima crnogorskog rušilačkog kapitalizma kao počasnim gostima, svodi na cirkus, i predstavlja uvredu za Kanin lik i djelo. Ali treba obavezno poći i snimiti te prigodne govore, valjaće nam da se na njih pozovemo kad sledeći put budemo svoje kulturno nasljeđe branili, po običaju, na uličnim protestima.”