Piše: Raino Isto | afterart.org
Za ᴊᴀᴠɴɪꜱᴇʀᴠɪꜱ.ᴍᴇ preveo Marko Stamenković
U ovom tekstu s kraja 2016. godine, autor Raino Isto istražuje problematiku jednog konkretnog primjera političkog angažovanja umjetnika: slučaj Edija Rame, nekada gradonačelnika glavnog grada Albanije, Tirane, a sada premijera zemlje. Prvobitno je napisan kako bi se dovela u pitanje nekritička recepcija globalnog svijeta umjetnosti u vezi sa otvaranjem COD-a (Centar za otvorenost i dijalog, u zgradi albanske Vlade u Tirani), i kako bi se predstavio kontekst za nekoliko glasova u svijetu umjetnosti koji su otvoreno pokazali neslaganje sa Ramom (kao što je slučaj sa glasom Eriole Pire, koja se direktno suočila sa Ramom na prijemu za njegovu izložbu u galeriji Marian Goodman u novembru 2016. u Njujorku).
San o angažovanju umjetnika u sferi politike nije nov. Tokom perioda koji pokriva više od jednog vijeka umjetnici i kritičari su bili angažovani u raspravama o tome koja bi bila idealna kombinacija sve većeg broja pristupa: realizma, estetizovane politike, politizovane umjetnosti, umjetnosti-kao-života, relacione estetike, umjetnosti kao industrije i artivizma, da pomenemo samo neke. Početkom 21. vijeka, stara želja avangarde da umjetnik treba da preuzme aktivnu ulogu u političkim procesima nastavlja da snažno utiče na kustose, teoretičare umjetnosti i same umjetnike. Međutim, ne treba da čudi da su mnogi od očiglednih primjera umjetnika uključenih u politiku izvučeni sa geopolitičkih periferija, gdje održavaju sliku malih i geografski udaljenih gradova, nacija i regiona kao zona „istraživanja i razvoja“ za one debate koje se naknadno sprovode izmještanjem u Zapadnu Evropu i Sjedinjene Države.
Ramino prijateljstvo sa poznatim savremenim umjetnicima kao što je Anri Sala, i kustosima kao što je Hans Ulrih Obrist, učinilo ga je popularnim primjerom mogućnosti koje je jedan umjetnik stekao da bi ušao u sferu savremene politike. Kao što je Obrist rekao u svom uvodu o Rami na razgovoru povodom izložbe Raminih radova u Galeriji Marian Goodman u Njujorku, „U svijetu umjetnosti govorimo o prostorima kojima upravljaju umjetnici, ali je veoma uzbudljivo razgovarati o državama kojima upravljaju umjetnici.” To bi svakako moglo biti „uzbudljivo“, ali stvarna dinamika savremene umjetnosti, prostora i političke moći u Albaniji Edija Rame daleko je složenija nego što bi to implicirao Obristov otvoreno slavljenički diskurs. U stvari, na mnogo načina, Ramina nedavna umjetnička politika predstavlja povlačenje od one vrste utopijskog urbanizma koji je karakterisao njegovu raniju karijeru. Ovo povlačenje je evidentno samo u vrstama radova koje je Rama nedavno izlagao u prostorima poput Galerije Marian Goodman, ali i u njegovom nedavnom projektu transformacije djelova prvog sprata zgrade sjedišta albanskog premijera i Savjeta ministara u izložbeni prostor. Da bi se razumjele potpune implikacije ovih odnosa između savremene umjetnosti i politike neophodno je razumjeti ispolitizovanu estetiku i problematizovati proslavu umjetnosti-kao-politike radi nje same.
„Vi ne razumijete”
Uveče 12. novembra 2016. godine, nakon otvaranja samostalne izložbe crteža i skulptura Edija Rame u Galeriji Marian Goodman u Njujorku, održan je razgovor u kojem je Rama komunicirao sa međunarodno poznatim kustosom Hansom Ulrihom Obristom i umjetnikom Rikritom Tiravaniđom. Razgovor je bio (navodno) fokusiran na odnos politike i umjetnosti u Raminoj karijeri i radu. Rama je prvi put stekao slavu kao umjetnik-političar tokom svog mandata u svojstvu gradonačelnika Tirane početkom 2000-ih, kada je pokrenuo projekat farbanja fasada nekoliko stambenih blokova iz socijalističkog doba duž jedne od glavnih gradskih saobraćajnica, i to jarkim bojama. Projekat je dokumentovao umjetnik Anri Sala, u videu pod nazivom “Dammi i Colori” / Daj mi boje (2003), a ova fuzija politike, urbanizma i umjetnosti je kasnije učinila Ramu herojem – bar za onaj segment transnacionalnog establišmenta savremene umjetnosti koji nastoji da forsira tvrdnju po kojoj umjetnost nastavlja da ima političku relevantnost čak i u doba globalnog neoliberalnog kapitalizma. Od 2013, sa Raminim izborom za premijera Albanije, on je takođe počeo da aktivnije integriše svoju umjetničku aktivnost u svoj politički narativ; sve je više isticao ne samo svoje intervencije u urbanom prostoru već i značaj svojih živopisnih crteža u svojim planerima i na službenoj papirologiji. Ove slike — mnogo intimnijeg obima, a ipak hromatski srodne njegovim slikanim zgradama — pružile su neku vrstu umjetničke sinegdohe za Ramin politički rad u Albaniji. To jest, na veliko zadovoljstvo pomenutog umjetničkog establišmenta, čini se da te slike obezbjeđuju način da se govori o mogućnostima uticaja umjetnosti na političku stvarnost Albanije, a da se zapravo – recimo to otvoreno – ne govori o političkoj ili umjetničkoj stvarnosti Albanije.
Uprkos činjenici da postoji kontinuirana kritika Ramine (zlo)upotrebe umjetnosti kao svojevrsnog spektakla za maskiranje neoliberalne i autokratske tendencije u njegovoj politici, ova kritika uglavnom dolazi od prilično ograničenog kruga umjetnika, kritičara i kustosa koji se nalaze u Albaniji ili su blisko povezani sa Albanijom. Ova kritika, barem do sada, u suštini nije uticala na slavljenički diskurs oko Rame u centrima svijeta umjetnosti kao što su Pariz i Njujork. Tako je Ramu, Obrista i Tiravaniđu vidno šokiralo kada se istoričarka umjetnosti i kustoskinja Eriola Pira naglašeno obratila i Rami i okupljenoj publici na otvorenoj sesiji pitanja i odgovora nakon razgovora u Galeriji Marian Goodman. Pira je postavila dva pitanja, jedno za prisutne, a drugo za Ramu, i vrijedi ih navesti u cjelosti:
„Kao što je bilo očigledno tokom današnje popodnevne diskusije, Ramina umjetnost je duboko isprepletena sa politikom. Ali, to se prije svega odnosi na njegov status političara, a ne na njegovu politiku. U stvari, kao što umjetnost svjedoči, upravo zbog njegovog statusa političara – političara koji se bavi umjetnošću – mi smo sada ovde okupljeni. Politika, a posebno njegova politika, potpuno je odsutna, nevidljiva ili isprana od umjetnosti. A pošto je Rama u posljednje vreme stekao reputaciju nekoga ko odbacuje svoje kritičare i neistomišljenike, bilo da su oni iz opozicije ili građanskog društva, uputiću ovo pitanje svima vama: Koliko vas poznaje njegovu politiku mimo ‘oslikavanja grada’ (što je, kako nam je upravo rekao, zapravo samo afektirano ponašanje)?
Dozvolite mi da vam pomognem oko ovog pitanja. Postoji nekoliko stvari: postoji sistematsko ukidanje javnih institucija, kao što su institucije visokog obrazovanja, što je dovelo do zatvaranja i krivičnog gonjenja studenata demonstranata tokom nedavnih protesta; postoji korupcija na najvišem nivou vlasti i sistematski dosluh sa građevinskom i narko-mafijom; postoji autokratska kontrola nad mejnstrim medijima, koju je pratila cenzura alternativnih i društvenih medija; i na kraju, postoji upotreba umjetnosti kao propagandnog sredstva za estetizaciju svih ovih problema, [što] je umjetnost stavilo u najgoru poziciju u kojoj je bila do sada, uključujući [prethodnih] osam godina desničarske vlade lidera Demokratske stranke Salija Beriše.“
Kada je Rama odgovorio pitanjem: „Pa, gdje je pitanje, ili je to samo govor?“, Pira je dodala: „Kako zamišljate da se umjetnici suprotstave cijeloj ovoj politici, kako da protestuju protiv ove politike, a da pritom ne završe u zatvoru?“
I sada dolazimo do neobične pojave koju sam prognozirao na početku: suočen sa nizom prilično oštrih optužbi o politici koja karakteriše njegovo vrijeme kao premijera i sa pitanjem u vezi sa mogućim odgovorima umjetnicima koji djeluju u Albaniji, Ramin odgovor je bio — kako je rekao — „veoma jednostavan“. „Vi ne razumijete“, rekao je Rama, navodeći činjenicu da je Albanija nedavno dobila preporuku Evropske komisije da otvori pristupne pregovore sa Evropskom unijom. „Mislim da drugi shvataju; Vi ne shvatate.” On je dodao: „I takođe, znate, to je veoma živo društvo u pogledu slobode govora, kao što je Evropska komisija izjavila, i vi ste najistaknutija predstavnica [toga] ovdje danas. Ništa Vam se neće desiti. Bićete veoma srećna građanka, […] tako da ne brinite.” Ono što je zanimljivo u vezi sa Raminim odgovorom (a ja, naravno, ostavljam po strani agresivnost njegovog odgovora i ne tako prikrivenu prijetnju implicitnu u njegovom uvjeravanju rečima „tako da ne brinite“) jeste da on nijednom nije pomenuo umjetnost. U stvari, bio je gotovo zadivljujuće jasan u iznošenju svog stava o albanskoj kulturi: cilj treba da budu evropske integracije po svaku cijenu, a Evropa je najbolji sudija o stanju u albanskom društvu. (Neizbježna ironija je, naravno, u tome što je ovaj stav direktno suprotan onom koji on za sebe tvrdi da ima u narativu o svojoj ulozi gradonačelnika. Rama je uveče ponovio svoju često ispričanu priču o razbješnjelom predstavniku Evropske unije koji mu je rekao da ne može da koristi sredstva EU za farbanje zgrada jarkim bojama, jer je to protivno evropskim standardima.)
Ovaj odgovor je, međutim, očigledno izazvao izvjesnu nelagodu kod prisutnih predstavnika svijeta umjetnosti, iako je jedini odgovor koji je publika uspela da dobije — osim smijanja i aplaudiranja na Ramin odgovor — bilo pitanje Lijama Gilika upućeno Erioli Piri: „Ko ste Vi?“ Obrist je, međutim, požurio da pokrene sasvim očiglednu temu koja je primjetno bila odsutna u Raminom objašnjenju, a to je nedavna transformacija dijela prvog sprata zgrade albanske Vlade (na inicijativu dotičnog premijera) u „Centar za otvorenost i dijalog“ [COD], u kojem su kombinovani biblioteka, projektni prostor i izložbeni prostor. Obrist je prvo naveo Ramino uključivanje Tiravaniđe i Gilika u njegov projekat oslikanih zgrada, uspostavljajući vezu između Ramine aktivnosti kao gradonačelnika i njegovih trenutnih projekata. Obrist je zatim govorio o nedavno uspostavljenom izložbenom prostoru i umjetničkoj zbirci u vezi sa Raminom zgradom Vlade, prostorom koji uključuje djela Karstena Holera, Tomasa Demanda i Filipa Parena, i pitao Ramu: „Možete li nam nešto reći o ovom novom obliku naručivanja umjetničkih radova, i unošenju umjetnosti u zgradu vaše Vlade?”
Sada vrijedi napraviti malu pauzu kako bismo mogli da razmotrimo potpuni značaj Raminog odgovora na pitanje koje mu je postavila Eriola Pira, i značaj Obristove prilično očajničke intervencije (praćene u velikom stilu sa mnogo mahanja rukama). Rama — bilo zato što je bio previše zbunjen ovim pitanjem ili zato što ga jednostavno nije bilo briga — odlučio je da ne kaže ništa o ulozi umjetnosti u albanskom društvu, ni o svojoj ulozi umjetnika, niti o ulozi drugih umjetnika u tom društvu, i umjesto toga odlučio je da privileguje gledište spoljne birokratske organizacije (Evropske komisije). Kao odgovor na ovo očigledno odbacivanje same premise razgovora – da su umjetnost i politika produktivno isprepletene u Raminoj Albaniji, da je „veoma uzbudljivo razgovarati o državama kojima upravljaju umjetnici“ – Obrist je Rami predstavio temu koju je Galerija Marian Goodman zapravo imala uokvirenu kao glavni konceptualni aspekt izložbe. (U saopštenju za štampu o izložbi se navodi da Ramini crteži pretvoreni u dekoraciju tapeta – onako kako ih je Rama već koristio u svojoj zgradi Vlade i onako kako su se mnogi od njih pojavili u izložbenom prostoru Marian Goodman – „imaju smisla u kontekstu njegovog šireg transformisanja zgrade od onoga što je bilo birokratsko, izdvojeno uporište u nešto novo, što se sada zove Centar za otvorenost i dijalog — uključujući prostor za savremenu umjetnost, sobe za pregledanje predloga javne obnove, čitaonice i salu za predavanja.“) Međutim, čak i u postavljanju tematskog fokusa razgovora, Obrist nije mogao da izbjegne prilično očigledno povlačenje od onoga o čemu se navodno raspravlja (produktivan odnos između umjetnosti i društva). Na kraju, njegovo pitanje — koje nije slučajno imenovalo samo inostrane i prilično uspešne umjetnike kao što su Pareno i Demand — odnosilo se na tradicionalnu putanju istorijsko-umjetničkog istraživanja, ali je to pitanje koje se rjeđe postavlja u raspravama o relacionoj estetici i navodno emancipatorskoj ulozi savremene umjetnosti: o NARUČIVANJU umjetničkih radova od strane Vlade i integraciji (da ne kažem aproprijaciji) te umjetnosti u ZVANIČNE državne prostore.
Nepovezanost između Raminog odgovora i Obristovog pokušaja da preusmjeri ton razgovora otkriva kontrast između načina na koji državni prostori savremene umjetnosti mogu (i, u ovom slučaju, to zaista rade) da funkcionišu na mjestima poput Albanije, i navodnih emancipatorskih mogućnosti koje transnacionalni establišment savremene umjetnosti povezuje sa ovim prostorima. Nepotrebno je reći da je smisao pitanja Eriole Pire tokom razgovora u galeriji Marian Goodman bio upravo u tome da razotkrije koliko je umjetnički establišment van dodira sa realnošću „na terenu“, a značaj Obristovog odgovora bio je u razotkrivanju toga dokle je taj establišment spreman da ode ne bi li održavao – ma koliko nasumično – spektakl ‘perifernih’ prostora savremene umjetnosti kao bastiona umjetnosti, demokratije i dijaloga.