Bez odvratne nostalgije za prošlim i tehnološko-antimesijanskog pesimizma, slobodno možemo reći da živimo u vremenu vladavine mediokritetstva. U svim sferama civilizacije izvrsnost se dovodi na nivo problema u sistemu koji treba korigovati. Ne praveći od sebe rezonera, tj. ne isključujući se iz jednačine, osuđeni smo na postojanje svedeno na pojavnost onoga što se može kupiti u hipermarketu. Izvedemo li lokalno iz globalnog, Crna Gora kao pretpolitičko društvo, rubna civilizacija evropske margine, čak i mediokritetsko mora posmatrati kao jedva dostižni cilj.
Tako smo u politici 2023. imali još jednu fazu tranzicionog perioda koja se slikovito može predstaviti gotovo stripovskom tehnikom i kratkim izjavama aktera. Na mjestu lidera države smo od ”multipolarne bezbjednosne arhitekture u post-hladnoratovskom periodu” došli do ”moram da trčim na nekom narednom sastanku”. Prva osoba ne razumije niti jednu izgovorenu (unaprijed naučenu) riječ, dok druga osoba čak nije u stanju ni da artikuliše svoj izričaj na nivou većem od srednjoškolskog ponavljača. Na mjestu premijera smo od ”budite relaksirani” došli do ”rebalans budžeta je kao da odete u kafanu i napijete se, pa sutra zaboravite da ste se napili”. Takve klape amatera posmatrati ozbiljnije od pijanih razgovora ispred diskonta pića bilo bi štetno po sosptveno mentalno zdravlje. Ali ajde da za trenutak zanemarimo sve izrečeno i pokušamo rezonovati modalitet suprotstavljanja vladajućim strukturama.
Intelektualac mora biti protiv svake vlasti! Protiv vlasti DPS-a ugodno je bilo u poslaničkim klupama i ”opozicionim partijama”: malo kenjaš u parlamentu, plata ide iz sistema protiv kojeg se navodno boriš, ponekad izađeš na ulicu i napraviš od sebe žrtvu. Recept koji nepogrešivo pali kod prostog puka. Protiv vlasti DPS-a neugodno je bilo onima što nisu htjeli da se priključe formalnim političkim strukturama jer to ne pali kod prostog puka koji se kao i prije 150 godina izuzetno seksualno uzbuđuje u prisustvu kravata, službenih vozila, tjelohranitelja i drugih simbola moći. Od ”Vaša Svjetlosti” do ”uvaženi poslaniče” bio je samo protok vremena, podanička svijest ostala je netaknuta.
Obrazac ugodnosti i neugodnosti bivanja protiv vlasti možemo primijeniti i na trenutnu situaciju. Ponovo je jako ugodno braniti domovinu majku iz skupštinskih redova i liti suze pokajnice nad tegobnim sudbinama sinova i šćeri ovih dičnih gora. Isto tako je gotovo nemoguće djelovati sa pozicija bez aspiracije za formalizacijom učešća u političkom životu. Umjesto emancipatorne alternative, još jedanput smo dobili retrogradni princip usvrhovljenja interesnih grupa.
Kada se u civilizovanim zemljama osoba kandiduje za političku funkciju, obično potpisuje jednu izjavu o časti u kojoj postoji član da je državni interes primaran u odnosu na partijski i lični. U prevodu, ako bi opstanak države zahtijevao da se rasformira jedna partija, funkcioneri te partije bi prema kodeksu političke etike prihvatili takvo rješenje. Za vlast u Crnoj Gori je jasno da je se niko ne bi odrekao bez puške ili kolonijalnog upravitelja, jebeš etiku. Hipotetičko pitanje, koje je puno važnije, mora nažalost biti postavljeno trenutnoj opoziciji. A predmetno im mora biti postavljeno zato što su sami ekstremizovali narativ do nivoa napada na suverenitet države i odbrane države od tih napada, tj. bivanja na njenom braniku. Naime, da li je trenutna opozicija spremna da se odrekne svojih poslaničkih i drugih političkih funkcija i rasformira određene političke partije, ako se to ispostavi kao jedino rješenje za spas države Crne Gore?