Skip to main content

Abnormalna normalnost

Objavio: 14 Jula, 2021Report

Piše: Milica Kankaraš | Zrcalo.me

Na ovogodišnjem KotorArt-u najavljena je petodnevna regionalna konferencija podržana od strane UNESCO-a na temu “Nova normalnost”, tj.  kultura i umjetnost u kontekstu aktuelne zdravstvene krize. Konferencija će se održati od 15-og do 19-og jula i okupiti neke od najznačajnijih regionalnih autoriteta na temu kulture među kojima su: Milena Dragićević Šešić, Svetlana Slapšak, Dora Ruždjak Podolski, Darija Andovska, Boris Liješević i drugi. Konferencija  se zatvara izlaganjem ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore, Vesne Bratić, i ministarske kulture i informisanja Srbije, Maje Gojković. 

Vrlo je neobično što pored gore pomenutih imena na konferenciju dolaze da govore ministarke koje su postale poznate po svojim kontroverznim stavovima u vezi kulture a nijesu pozvani ministri kulture ili makar organizatori uspješnih kulturnih manifestacija iz ostalih zemalja regiona (Hrvatske, Slovenije, Kosova, Makedonije…). O čemu bi, na primjer, mogla govoriti gospođa Gojković na temu ,,nove normalnosti’’? U Srbiji se kao ,,nova normalnost’’ podrazumijeva to što je administracija njene partije, koja godinama dominira političkom scenom, dovela do ruba egzistencije jednu od najznačajnijih kulturnih institucija Srbije. Zadužbina Ilije M. Kolarca je decembar 2020-e dočekala sa minusom od četiri miliona dinara i dvije zaostale plate za 49 zaposlenih. Mjesecima prije toga je rukovodstvo pokušavalo da nađe rješenje i tek kada se pojavila realna opasnost da odu u stečaj – državna administracija je počela da se bavi svojim poslom i pomaže ovoj instituciji. Drugi primjer ,,nove normalnosti’’ u Srbiji je promocija autobiografije Ace Lukasa ,,Ovo sam ja’’ i to, ni manje ni više, nego u jednom od hramova kulture – Pozorištu na Terazijama. U pozivnici je autor (ili njegov PR) napisao da je u pitanju ,,autobiografija folk pevača’’. Tim povodom je ‘’Danas’’ Gojkovićki uputio pitanje, citiram: ,,…da li ona ima problem sa tim što je autoru te knjige, osobi za koju deo javnosti smatra da je paradigma svega što je necivilizovano i nekulturno u Srbiji, omogućeno da svoju autobiografiju predstavi na takvom mestu?’’ Ministarka Gojković je odgovorila: „To je vaša ocena i ja na takav način ne mogu da razgovaram – da dajem izjave o ljudskim životima i njihovim delovanjima i o publici, koja to voli i podržava i one koji imaju druge poglede na život, umetnost i popularne oblike zabave“.

Toliko o ,,novoj normalnosti’’ koju podržava aktuelno Ministarstvo kulture i informisanja u Srbiji.

Što se tiče Crne Gore, Ministarstvo kulture je 2020-e zvanično prestalo da postoji, upravo kada i Strategija razvoja kulture. Novoizabrani premijer Krivokapić je spojio prosvjetu, nauku, kulturu i sport u jedno ministarstvo iako su se prosvjetari, naučnici i umjetnici, među njima i autorka ovog komentara, protivili tome. Spajanjem tih resora onemogućeno je rješavanje desetina velikih problema koje je u kulturi i prosvjeti ostavio za sobom tridesetogodišnji postkomunistički režim. Međutim, premijer nije imao sluha za to i na mjestu Ministarstva kulture nastao je Sekretarijat za kulturu koji do dana današnjeg nema rukovodioca. Godišnji konkurs za kulturne radnike poništen je  prije nekoliko mjeseci i time su mnogi nezavisni stvaraoci ostali bez sredstava za svoje projekte. Nije izrađena Strategija razvoja kulture. Nije odabran novi direktor Muzičkog centra Crne Gore. Srećom, nije se odstupilo od utabane staze što se tiče finansiranja KotorArt-a i dodjele Trinaestojulske nagrade. Činjenica je da apsolutno ništa novo nije stvoreno za svih ovih sedam mjeseci otkako postoji Ministarstvo 4 u 1, kako se žargonski naziva. Dakle, ,,nova normalnost’’ u kulturi Crne Gore je što se tiče podrške države u najmanju ruku – poražavajuća. Izuzev KotorArt-a i produkcije CNP-a, jedine umjetničke manifestacije koje se finansiraju od državnog novca su one koje organizuju lokalni sekretarijati za kulturu, pri opštinama. Sve ostale izložbe, koncerti, promocije knjiga i predstave su proizvod alternativne umjetničke scene koja se finansira iz skromnih ličnih sredstava umjetnika i organizatora.

Nažalost, ova regresivna politika nije ništa novo jer je još prije nekoliko godina muzička škola svrstana u Zakon o stručnom obrazovanju. Koliko je apsurdno i nerealno primjenjivati zakon koji može važiti za kuvare i frizere na buduće muzičare jasno je svakom čovjeku koji je dvije knjige u životu pročitao i koji zna da npr. jednom obućaru nije potrebno više od srednje stručne škole da bi se zaposlio dok je za muzičara, dizajnera zvuka, producenta mjuzikla, opere neophodno da stekne zvanje na određenom umjetničkom fakultetu.

Kada će i da li će uopšte građani Crne Gore dočekati neke ozbiljne inicijative i prije svega ozbiljne, stručne kadrove u sektoru kulture – ostaje nejasno. Dokle god se ne bude pronašao pravi odgovor na to pitanje valjalo bi da ministarka Bratić ne govori o ,,novoj normalnosti’’ jer zaista nije normalno da se kultura sistematski zapostavlja od strane nadležnih institucija ovako kao što se to radi u Crnoj Gori. Zapostavljanje kulture i održavanje statusa quo će neminovno dovesti do jednog šireg društvenog regresa koji podrazumijeva, pored ostalog, postepenu distorziju kulturnog identiteta.

Izvor: zrcalo.me

Ostavite komentar