Skip to main content

Lutanje od ljubavi do mržnje?!

Objavio: 12 Septembra, 202111 Oktobra, 2021Civilizacija

Piše: Velemajstor Božidar Ivanović

Činjenica da se mnogi izvanjci bave našim problemima pouzdan je znak da nam je pao „imunitet“. Tako nas je, pored virusa, zahvatila ova opasnija epidemija za koju još nije pronađena vakcina. Taj talas je zahvatio dva nekad bliska naroda koji su, od zajedničkog života u tri države tokom druge polovine XX i pet prvih godina XXI vijeka, napravile zaokret unazad, ogrćući se nacionalističkim i vjerskim odorama. „Pobjednik piše istoriju“ – mudro je rečeno i jasno upućuje na postojanje prostora za manipulacije, pa učenom i iskusnom čovjeku ne preostaje drugo nego da se okrene modernom tumačenju stvarnosti.

“Bez velikih ljudi nema velikih djela” lijepo je saopštio De Gol. Na Balkanu je problem što te i takve riječi slabo dopiru do ušiju čovjeka – građanina. Ljudi su podložni uticaju politike a obično su najumniji ljudi izvan tog korpusa i zato se njihov glas slabo čuje. Ako možemo prihvatiti poruku Makjavelija da “politika nema nikakav odnos sa moralnim principima” onda možemo i razumjeti dominaciju laži nad istinom. SFR Jugoslaviju su razbile retrogradne snage koje nijesu mogle doći do izražaja u državi sa zdravim sistemom vrijednosti. Da li su te snage bile diskriminisane u zemlji koja je bilježila takve ekonomske rezultate da joj je zavidio i Zapad, danas se može uvjeriti svaki objektivni posmatrač, pogotovo onaj ko je preživio bivšu domovinu.

A kakve je ličnosti imala SFRJ osvrnuću se samo na oblast sporta jer bih van toga morao da nabrajam previše imena. Na kratko ću se vratiti u 1958. godinu kad je velemajstor Svetozar Gligorić proglašen za sportistu godine u Jugoslaviji. Posebnu težinu ima činjenica da mu je pripala ta čast u konkurenciji Bobeka, Šekularca, Cerara i Mihalića. Tog i takvog Gligorića upoznao sam 1965. godine na šampionatu SFRJ u Titogradu. Nijesam slutio da ćemo postati takvi prijatelji da boljih i iskrenijih nije bilo u šahovskom svijetu. Narednih godina često sam dolazio u Beograd i uvijek bih svratio u dom Gligorića da posjetim Gligu i njegovu divnu suprugu Danu. Njih dvoje su takođe ljeti dolazili u Crnu Goru provodeći obično po dvije nedjelje u “Maestralu” ili na Adi Bojani. Kad sam postao velemajstor Gliga i ja putovali smo na više turnira zajedno i o mnogim zanimljivim događajima sa tih putovanja pisao sam u novoj knjizi “64 chess stories”. Rado se sjećam detalja sa turnira u Lon Pajnu kad je dr Luis Statham, pokrovitelj Opena, pozvao Gligorića u posjetu svom domu ispred 50 vodećih svjetskih velemajstora. Zadužio je Gligu da izabere društvo šahista koji će doći sa njim. “Legenda svjetskog šaha”, kako ga je okarakterisao Boris Spaski, odabrao je Gelera, Balašova, mene i Milana Bajovića iz Nikšića. To nije bilo slučajno jer je Gligorić pred sam rat došao u Banjane sa dr Nikom Miljanićem koji ga je očinski prihvatio poslije smrti Gliginih roditelja. Gligorićev ratni period završio se u oslobođenom Cetinju gdje se zadržao nekoliko mjeseci i onda sa Božidarom Kažićem otišao u Beograd.

Ja sam u Beogradu često boravio i igrao na nekoliko jakih turnira. Uvijek sam bio prihvaćen sa simpatijama a beogradska “Politika” me često nazivala crnogorskim velemajstorom iako sam tada bio jugoslovenski. To je bio izraz podrške za moju igru i ponašanje što je simbolizovalo neke crnogorske vrijednosti. Bio sam veoma počašćen i u Beogradu sam se osjećao kao na Cetinju. Onda su nastupila teška vremena i ratovi koji su rasparčali našu bivšu domovinu. Prenijelo se zlo na ulice nekad nama dragih gradova i počela su stradanja ljudi koje smo do juče zvali zemljacima. U tom haosu stradao je i veliki Svetozar Gligorić kome su 2003. godine banditi provalili u kuću, tukli ga i opljačkali sve vrijedno što su pronašli. A nijesu zatekli puno jer je Beobanka prije toga blokirala njegova sredstva po receptu kojim su sve banke tada odrađivale taj posao u zajedničkoj državi. U to vrijeme riječ čovjek nije imala nikakvu vrijednost, pa čak ni takve veličine kao što je bio slavni šahista. Sve počasti koje je doživio u mladim i najboljim danima završile su na razvalini nekad moćne države koju je on dostojanstveno predstavljao u svijetu. Kad je umro 14. avgusta 2012. godine ja sam bio jedini velemajstor van Srbije koji je došao da isprati dragog prijatelja i neponovljivog čovjeka i šahistu na vječni počinak. Beograd je to razumio i opet mi je ukazao čast da, sa još trojicom šahista, iz kapele iznesemo kovčeg na pogrebna kolica. Bio je to tužan trenutak koji mi je u magnovenju premotao sve lijepe susrete sa Danom i Svetozarom Gligorićem.

Sada, u ovim našim opskurnim vremenima prođe mi kroz glavu bolesno pitanje da li je neki političar ili vjerski poglavar mogao zametnuti tu nacionalističku ili vjersku kavgu među nama koji smo bili kosmopoliti i umni ljudi. Gliga je govorio šest stranih jezika i na svakom bi izrekao po neku mudrost od koje treba učiti.

Nema više Svetozara Gligorića i nema mene odavno u Beogradu. I ne znam da li se nešto promijenilo do te mjere da me Beograd više neće veličati kao crnogorskog velemajstora. Doduše, ja više nijesam za veličanje ali mi je žao tih lijepih vremena. Kako god bilo želim da uputim Srbiji Hemingvejevske riječi – Ako me ne voliš više nije važno, jer ja umijem da volim za dvoje…

Izvor: Facebook

Ostavite komentar