Za budućnost Crne Gore

---

Od trenutka kada sam postala politički osviješteno biće, shvatila sam da krivicu za dati trenutak nose starije generacije koje se onda kriju iza mladih generacija pod sloganom „Vi ste naša budućnost”. Sjećam se 2011. god. kako su neki panjati koji su ćutali dok je budućnost njihove djece uništavana došli na Filozofski fakultet u Nikšiću i držali zapaljive govore kako mi, studenti, treba da dignemo svoj glas i stojimo ispred njih na protestima.
Tada sam se javila za riječ i pitala ih gdje su bili do tad. Za mene je već tad život u ovoj državi izgledao kao disanje škrgama na suvom. Tog dana sam došla kući i pitala roditelje gdje su oni sve ove godine, gdje je njihov bunt i njihov glas. 

„Nismo imali kad.”

Ja pripadam generaciji čiji su roditelji ostali zaglavljeni na tromeđi ideala i ušuškanosti komunizma, građanskog krvoprolića i šverca 90-ih, i evropskih tekovina XXI vijeka – odnosno nigdje. Njihov fokus je bio na egzistencijalnim pitanjima, a od toga te glava toliko boli da ne želiš da konzumiraš nikakav opterećujući sadržaj, te svoje kulturne potrebe zadovoljavaš laganim sapunicama i ljubavnim romanima.
Generacija koja nije mogla da dosegne vrh Maslovljeve piramide jer nikako da zadovolje osnovne potrebe, postali su jedna siva masa koja popunjava ovaj prostor i sve nade polaže samo u svoju djecu.
Važno je napomenuti da su upravo predstavnici te iste generacije učinili da ova agonija traje tri decenije.

Kao srednjoškolka sam se nadala da smo možda baš mi ta generacija promjena, ideja i novog istorijskog poglavlja. Ubrzo sam shvatila da to nije realno.
Moraš živjeti u sredini koja je podsticajna barem na jednom nivou da bi imao progresivnu i revolucionarnu generaciju.
Posljednja „takva” generacija u našoj zemlji je ona koja je pokrenula AB revoluciju, pa evo đe smo.

Svakako postoji i ova (možemo je zvati ABB generacija) koja bi željela da predstavi sebe revolucionarnom, no riječ je o staračkoj mladoj generaciji u loše skrojenim odijelima, koju glasaju upravo đedovi, a niko iz sopstvene generacije ih ni ne poznaje.

Majka me često pita gdje su nestale moje ambicije.

Do nedavno sam se ljutila zbog tog pitanja, misleći da ona samo ne prepoznaje važnost mog posla. Međutim, ona žena ima pravo. U srednjoj školi sam vjerovala da mogu brda da pomjeram ako želim. Dakle, mogla sam da budem premijerka Crne Gore. Zašto nijesam?

Evo odgovora mojoj majci:

Tamo gdje su mi kidali krila – na svakom koraku.

Moje ambicije su nestale pri svakom susretu sa lošim profesorima, mrzovoljnim šalterušama, nevaspitanim srednjoškolcima, korumpiranim ljekarima, nemoralnim sudijama, izraubovanim kasirkama, fakultetski obrazovanim higijeničarkama, cijenjenim kriminalcima, uglađenim ubicama, našmrkanim političarima, slobodnim silovateljima, sponzorušama, nestale su u našoj dnevnoj sobi kada sam shvatila da smo cijelog života čistile prašinu uz pjesme žene čiji muž u istom tom trenutku kolje ljude i otima stvari, nestale su kada sam vidjela da ne postoji pravda, nestale su jer moja tetka fakultetski obrazovana žena jednog dana nije radila u struci, nestale su kad sam shvatila da nismo neki ljudi, da se bojimo moći, da nam je milije da ćutimo, da i kad se dignemo i progovorimo isplivaju oni najgori, najambiciozniji i najpokvareniji. Moje ambicije nisu nestale, one su pojedene, sažvakane i ispljunute, baš predamnom.

Majko, moje ambicije i dalje nestaju jer trenutno živim u zemlji koja je nakon promjene vlasti krenula u srednjevjekovni mrak. Živim u zemlji gdje 2021. god. djeca koriste riječi četnici, ustaše, komite i balije.
Ko je kriv za to – prethodne generacije. Znači opet sve isto. Sada već i moja generacija. Svi smo krivi.

Zato sam od svih poslova na ovom svijetu odlučila da radim sa djecom i mladima. Jedino što ima smisla jeste pružiti mogućnost mladima da grade svoju budućnost.

Postoje zemlje u kojima je mnogo teže živjeti nego u Crnoj Gori, no meni se čini da za njih ima više nade jer možda imaju nadahnute profesore u školama, snažne subverzivne umjetnice, duh i tradiciju revolucionarnog naroda koja se gaji kao kult ili bilo šta od toga.
Crna Gora nema novu generaciju jer nema ko da je izgradi, isprovocira ili podstakne. Crna Gora nema plodan i podsticajan obrazovni sistem, nema kulturni život, nema nezavisnu kulturu, nema jake omladinske organizacije, a ubrzo neće imati ni mlade.

#najljepšazemljanasvijet ostaće samo zemlja.

Ovih dana prolazim cijelu Crnu Goru, srećem mlade ljude, razgovaram sa njima i slušam ih i mogu vam reći da smo na pragu gubitka još jedne generacije.  

Možda smo je već i izgubili…  

Možda baš u trenutku kada je direktorica podgoričke Gimnazije zabranila svojim učenicama da snimaju autorski film u holu škole, a prije toga tražila scenario na uvid. 

Možda kada je profesor građanskog obrazovanja u bjelopoljskoj Gimnaziji rekao svojoj učenici da mu nije jasno zašto ona uči ka’ će se svakako udati nakon srednje škole. 

Možda onda kada učenica cetinjske Gimnazije kaže da nije vjernica ali joj je ipak CPC milija. 

Možda smo izgubili tu generaciju kada je profesor geografije u bjelopoljskoj Gimnaziji “za peticu” pitao učenika islamske vjeroispovijesti koja je slava 21. novembra.  

Možda je to bilo prije par dana dok je direktor danilovgradske Gimnazije tjerao učenike sa filma o nasilju nad ženama jer imaju čas fizičkog. 

Možda smo je ispustili baš prekjuče kada je pedagoškinja kolašinske Gimnazije ćutala dok su gimnazijaci govorili gadosti o svojim vršnjakinjama i punih usta tvrdili da su konzervativni. 

Možda smo je izgubili u trenutku kada psihološkinja škole pred učenicima kaže da je žrtva nasilja sama kriva za to što joj se desilo. 

Možda smo izgubili ovu generaciju dok uprave škola prebacuju dopise i Facebook objave na ćirilicu.

Možda nismo ni imali šansu da je dobijemo.