Pozorište je mjesto istine

Civilizacija Kultura


Piše: Milo Rau
Preveo: Marko Stamenković


Jednom sam gledao monolog u berlinskom „Folksbuneu“, koji je na scenu postavio jedan prijatelj. Glavnu ulogu igrao je glumac koji je u tom ansamblu proveo skoro 20 godina, ali iz meni nepoznatih razloga nije dobijao nijednu ulogu. U nekom trenutku predstave, trebalo je da umre, a onda je ovaj glumac, obučen i našminkan kao u nijemom filmu, iznenada zastao nasred scene. Sve vreme je pričao, bez pauze, ali se sada zaustavio i pogledao oko sebe. Postalo je tiho, i činilo se da ta tišina traje veoma dugo. A onda je ovaj glumac podigao prst kao da je htio nešto da kaže, otvorio donji poklopac bine i uskočio. Nestao je. Što se mene tiče: zauvijek.

Drugom prilikom, na scenu je izašla jedna seljanka, bilo je to u Istočnom Kongu, u gradu Bukavu. To se desilo u okviru narodnog protesta koji smo tamo organizovali protiv velikih rudarskih kompanija. Morali smo nedeljama da ubeđujemo farmerovu ženu da nastupi. Bila je deportovana, baš kao i cijelo njeno selo, na vjetrovitu planinu, njene koze su pile iz jezera zagađenog cijanidom u blizini rudnika zlata i uginule. Ona je sve ovo ispričala, a dok je govorila, štoperica se iz nekog razloga ugasila. Tako je počela da priča o svojim snovima: da je htjela da se vrati u svoje selo, koliko bi soba trebalo da ima njena kuća, koliko bi krava voljela da posjeduje. Kao što smo kasnije videli, ovo je trajalo više od sat vremena. Sala od 1000 ljudi začarano je slušala ovu seljanku.

The Congo Tribunal, Milo Rau

Otprilike 15 godina ranije, igrali smo ping-pong u jednom berlinskom alternativnom pozorištu. Postdramska trupa je izvela predstavu maoističke produkcije iz zabave, a tokom pauze stolovi za ping-pong bili su gurnuti na scenu. Zakasnio sam, trebalo je da se predstava nastavi baš kada smo bili na sredini meča. Glumci su bili sa strane i davali su nam znakove, htjeli su da nastave, mi smo odmahnuli: skoro pa gotovo! Vrijeme igre i vrijeme predstave su se preklapali, pauza i igra su postali jedno, na nekoliko minuta, kao što to često biva u pozorištu.

Sviđa mi se način na koji ovce dolaze na scenu: njihovo najprije neodlučno, a zatim udobno prisustvo. Volim kišu i vjetar i teške predmete na sceni. Volim mašine, volim instrumente, ali volim i kada uopšte nema ničega na sceni. Volim da gledam djecu na probama zagrijavanja: njihovo potpuno savladavanje forme i emocija. Volim duge monologe i duga ćutanja.

Volim kada glumci skreću pažnju na sebe, a onda nas oslobode toga. Iznad svega, sviđa mi se što uvijek moraš da budeš cjelovit na sceni. Ne možeš da prekidaš, ne možeš da prevariš, publika uvijek sve vidi, u realnom vremenu. To je potpuno drugačija aktivnost od snimanja filma, potpuno je drugačija aktivnost od pisanja. Na primjer, nemoguće je napraviti ovakvo nabrajanje u pozorištu. Vrijeme teče ravnomjerno na sceni, kao i bilo kog dana. Soba je apsolutno vidljiva, kao čekaonica: uvijek tu, tvrdoglavo. „I nešto divno treba da se desi ovdje?“, ponekad čovek pomisli.

Five Easy Pieces, Milo Rau

Pošto je pozorište toliko nemoderno, tako zastarelo, jer je mjesto istine (i poniznosti pred materijalnošću svijeta i njegovim stanovnicima), postalo je mjesto straha od praznine (horror vacui). Ja sam lično dosta dugo mrzio pozorište: ono vrišti, ono koristi stare tekstove, muziku, samo da zaboravi šta, u stvari, ono jeste. Zašto ne možete samo da gledate kako neko ide s desna na lijevo? Da gledate kako neka osoba govori, kako se otkriva? Kako su oni tamo? Zašto više ne možemo da podnesemo čisto postojanje za koje je pozorište pravo mjesto? Možda je pozorište vježba za naše vrijeme: čovjek se mora pomiriti sa ono malo toga što imamo. Ljudi smo, ništa nam ne nedostaje. Imamo tijela, nekoliko jezika, društvene norme, ponekad nasilnu, a ponekad obećavajuću istoriju. Imamo jedni druge, ali imamo i duge puteve koje svaka riječ – posebno „ne“, „to se više ne može“, odnosno pobuna – ponekad mora da pronađe duboko u nama. Imamo mnogo, ali ne u izobilju. Pozorište kaže: „To mora biti dovoljno“. I želim to da vidim, u svom njegovom proširenju. Pobjeda čovječanstva me interesuje više u pozorištu nego drugdje: jer podliježe pravilima stvarnosti kao ništa drugo.

Zašto pozorište? Jer scena čini da se ljudi pojavljuju. Jer ono – kako se to moglo zaboraviti? – jeste naše realno mjesto. Pozorište koje volim je mjesto gdje ono što imamo jeste tamo: ni više ni manje. Jedna glumica mi je jednom ispričala sljedeću scenu: glumac se, očajan u ulozi nekog Čehovljevog lika, upuca u bekstejdžu. Poslije nekog vremena ponovo se pojavljuje, odlazi do rampe sav u krvi. Da li je on duh? Treba li ga se plašiti? Ne zna se. Ali onda se on nasmije i pokloni se publici.

Izvor: Rau, M. „Theatre is a place of truth“. Why theatre?, Golden Book V. Edited by NTGent (Kaatje De Geest, Carmen Hornbostel & Milo Rau), pp. 262-263. NTGent & Verbrecher Verlag: Gent & Berlin, 2020.

Milo Rau je autor i reditelj. Od 2007. je umjetnički direktor Međunarodnog instituta za politička ubistva (IIPM) i od 2018. umjetnički direktor gradskog pozorišta NTGent u Gentu (Belgija).

THE GOLDEN BOOKS su zajednički projekat NTGent-a i berlinskog izdavača Verbrecher Verlag. To je serijal o pozorištu, estetici i politici, kao i komadi u pozadini produkcije NTGent-a. Serijal o teoriji i praksi angažovanog pozorišta budućnosti. Za V tom, nakon mjeseci kulturnog zatvaranja, kada su žive umjetnosti bile u vanrednom stanju i kada je cijela institucija umjetnosti preispitivala svoje prioritete, NTGent je postavio pitanje više od 100 najuticajnijih umetnika i intelektualaca u svetu: Zašto pozorište? Zašto je ova umjetnička forma tako jedinstvena, tako lijepa, tako neophodna? Od klasičnog pozorišta do performansa i plesa, od aktivizma do političkog teatra i performativnosti svakodnevnog života, autori sa svih kontinenata i svih generacija napisali su kratke eseje, sjećanja, manifeste, pisma. Trenuci estetske epifanije susreću se sa snažnom emocijom, kritički uvidi u probleme reprezentacije i populizma nadmeću se sa utopijskim tekstovima o teatru budućnosti: više od 100 glasova o stanju scenskih umjetnosti godine 2020.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.