Izvor: Ulcinj info

Zašto ne persiram Boženu Jelušić?

KolUMnična Borba
Piše: Luka Nikolić

Skoro u “Pobjedi” pročitah neki nesuvisli tekst o nasljeđu Živka Nikolića, a povodom 35 godina premijere briljantnog filma “U ime naroda”. U predmetnom tekstu sadašnja poslanica crnogorskog parlamenta, bivša profesorica i bivša intelektualka Božena Jelušić kazuje: “Bojim se da još uvijek nijesmo svjesni šta su Živkovi filmovi značili za našu kulturu i tada i danas i da nam se upravo zbog te neznavenosti događa svojevrsno robovanje najgorim mentalitetskim svojstvima”. Izuzetno precizna konstatacija krije jednu krucijalnu grešku, a to je postavljanje same sebe iznad situacije, u ulogu rezonera. Dakle, neznavesnost – apsolutno, robovanje najgorim mentalitetskim svojstvima – apsolutno. Jedino što je osoba koja izriče stav najbolji i najčvršći dokaz obje tvrdnje.

Iako nije dobro miješati lične i analitičke forme, ovoga puta je to nužno napraviti zbog suštine teksta. Božena Jelušić je meni bila profesorica tokom gimnazijskog školovanja na predmetima Crnogorski jezik i književnost i Medijska pismenost. Njena predavanja su uvijek bila izvrsna, izvor inspiracije, poticaj za lični razvoj. Riječju, definicija vrhunskog profesora. Čak i van nagrada koje je zasluženo dobijala, teško da neko može osporiti da je jedna od najboljih koji su ikad ušetali u crnogorske učionice. I baš zbog svega navedenog, jako je problematično rezonovati kako je uspjela svojim političkim djelovanjem poništiti svaku stopu dugo stvaranog imidža iz škole. Što reče Slavko Perović u drugom kontekstu, kako je umjesto “Mosta na Žepi” izabrala “Prokletu Avliju”…

Razlog zbog kojeg pišem ovaj tekst su aktuelni protesti budvanskih profesora sa ciljem rješavanja stambenog pitanja na koje čekaju već punih 26 godina. Poniženi, uvrijeđeni, varani od strane hohštaplera i politikantskih lumpenproletera raznih ideologija i stijegova, ucijenjeni od mafijaša u pokušaju kao društvene elite jednog propalog sistema. I što je najgore od svega: ostavljeni od svojih učenika i svojih kolega. Na zgarištu države koja je abortirani fetus mržnje, protest budvanskih profesora je nažalost kao pokušaj da se benzinom ugasi požar. I baš zbog sizifovskog karaktera protesta, na tome im svaka čast i duboki naklon!

A Božena Jelušić je imala jednostavan izbor. Mogla je da stane sa svojim kolegama sa kojima je četiri decenije dijelila život i radni prostor. Takođe, mogla je da stane na stranu tlačiteljskog sistema protiv kojega se navodno (naglašavam navodno) borila. Njeno odsustvo sa protesta, njen muk, njena hipokrizija koja se pruža toliko daleko da čak nije dala ni tekst podrške, dovoljno govore kakav je izbor napravila. Ako joj već vlasnici poslaničkog mandata ne dozvoljavaju da samostalno mrdne njuškom u instituciji koju samo zbog par predanih pojedinaca (od kojih su neki prvi dan bili na protestu u Budvi) još uvijek možemo zvati parlamentom, mogla je poslati privatnu poruku ili na bilo koji način pokazati da politički bivstvuje na višem stadijumu od paramecijuma. Božena nije došla ni kao poslanica, ni kao Budvanka, ni kao bivša profesorica, ni kao bivša koleginica. Ako slučajno nekad dođe, biće prekasno. Jer slatkorječivošću nikako neće moći da prikrije golotinju sopstvenog etičkog nestajanja.  

Konačno, Boženi Jelušić pera punog gromke srdžbe, ali i kućnog odgoja koji mi ne dozvoljava da napišem sve što bih htio, unatoč namjernom izostavljanju učtive forme, mogu poručiti samo: sram TE bilo!!! Sram TE bilo i kao poslanicu i kao Budvanku i kao profesoricu i kao koleginicu.  

Ako TI ovo išta znači od jednog običnog bivšeg učenika.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.