Reagovanje na kolumnu Luke Nikolića, "Zašto ne persiram Boženu Jelušić?" Izvor: RTV Budva

Povodom štrajka prosvjetnih radnika u Budvi

KolUMnična Borba
Piše: Božena Jelušić

Teško mi je bilo dok sam čitala kolumnu svog bišeg učenika Luke Nikolića i njegovo “suđenje” profesorici. Tekst, nažalost, pokazuje kako se lako manipuliše ljudima i činjenicama i kako je melodrama moćno oružje, osobito kod čitalaca obrazovanih na svagdašnjem populizmu, spinovima i prevarama. Jer se o nekoj ličnosti i njenom djelovanju ipak ne može suditi na osnovu toga je li obišla štrajkače i o tome napisala tekst, već da li je pokušala da nešto konkretno i uradi. No te je lekcije učenik očito zaboravio dok postiđuje i samog sebe i bivšu profesoricu.

Pokušala sam da pomognem i prije pet godina, kao odbornica u SO Budva. Tadašnjim koalicionim partnerima u vlasti sam neumorno izlagala sijaset problema i zloupotreba koji su pratili izgradnju ovih stanova i zahtijevala da podnesemo tužbu i pokrenemo istragu. Sa kolegom i bivšim odbornikom Radosavom Tomovićem (koji je još od 2012. u SO Budva uporno ukazivao na zloupotrebe) pribavila sam dosta dokaznog materijala i dokumenata. Kolege iz škole su me potom molile da ništa ne pokrećem jer bi im, navodno, banke mogle uzeti stanove.

Opština je tada još jednom opredijelila pomoć za dovršetak stanova u vidu otkupa garaža i izgradnje prilaznog puta. Danas je jasno da su se samo sredstvima koje je dala opština Budva mogli bez problema kupiti gotovi stanovi na slobodnom tržištu za sve prosvjetare. Ostaje pitanje ko je, kako, kome i zbog čega pomagao i pomaže u ovoj “solidarnoj ugradnji”.

To je bilo i ostaće predmet moje pažnje, jer sam sigurna da su trenutni zahtjevi nastavnika suštinski lako ostvarivi. Dovoljno je da SDT aktivira barem jednu od više prijava protiv Zadruge “Solidarno”, a da se najugroženijim nastavnicima i njihovim porodicama dozvoli da smjesta usele u stanove, bez obaveze da to automatski povlači cijenu od 890 eura.

U prilog takvoj mogućoj odluci bi išla i mala hronologija iz prvih godina izgradnje stanova za prosvjetare:

  • Plan zgrade je “prepisan” sa lokacije tipa Ćemovsko polje, neprilagođen brdu Dubovica, a koštao je 500 000 eura (ili 10 stanova)
  • Kote nisu uzete sa terena, već iz zastarelih mapa iz 1966, a išle su po vrhovima drveća. Zato su se do nivoa prizemlja morala graditi tri podzemna sprata garaža (narednih 30-40 stanova);
  • Zbog toga se obrušlio brdo i bila je potrebna sanacija;
  • Plan je prilagođavan i ponovo plaćan;
  • Meterijal za sanaciju nije uziman sa obližnjeg jalovišta (kojim su inače nasipani svi putevi i budvanska magistrala) već je dovožen šljunak iz Podgorice (najvjerovatnije iz Morače);
  • Nadzorni organ je bio u konfliktu interesa, a i sve ostalo će svakako morati da istraže nadležni organi i stručni procjenitelji (posebno kvaliteta gradnje).

Da nije bilo Lukinog teksta, ostala bih pri odluci da ne pominjem šta je sve moglo, a nije se uradilo, posebno da time ne doprinosim mogućoj politizaciji obične ljudske potrebe za dostojanstvom. Izbjegla bih svakako melodramu, ali i moguće postavljanje ovog problema na ličnu ravan, zato što su bodovna pravila i mene dovela na listu nastavnika koji bi, ukoliko to žele, imali pravo da kupe stan po (ne)povoljnijim uslovima. 

Vjerujem da su prosvjeta i zdravstvo sistemi na kojima počivaju srećne države i zato  sam se od početka zalagala za kadrovske stanove. Dobro se sjećam sastanka Nastavničkog vijeća, na kojem je svesrdno prihvaćeno da „više nema kadrovskih stanova”, da svi imaju pravo da kupe stan i da „ovo više nije socijalizam”. A kada su i nastavnici  spremno i bez štrajka ušli u neoliberalnu kapitalističku “mašinu”, nestalo je i kućnog i školskog odgoja koji bi nas štitio od samih sebe.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.