Piše: Luka Nikolić

Preambula: 13. jul je doista magičan dan, za cijeli svijet simbol lijepih ili ružnih trenutaka, a za Crnogorce teg propuštenih prilika i krinka pod kojom posvemašnja margina civilizacije dobija makar prividno usvrhovljenje.

1. Za neke je 13. jul Berlinski kongres, đe je Crna Gora postala međunarodno priznata, iako je cilj konferencije bio smanjenje ruskog uticaja u odnosu na osmansko carstvo, tj. pokušaji da se Sanstefanski mir zamijeni onim Berlinskim i nađe nova ravnoteža snaga u podijeljenoj Evropi.

Za druge je 13. jul ustanak, hrabrost vojske da se digne protiv ali poput okupatora, događaj pogodan da propali filozof i kolporter Žan Pol Sartr održi panegirik, a sijedi akademici zazivaju strukturalnu vječnost ne bi li održali iluziju svoje relevantnosti.

Za treće je 13. jul vino, ali ne poetski čin opijanja slavnom istorijom, nego bukvalno vino, Plantaže… I to je jedino ispravno tumačenje.     

2. Kultura śećanja je glupost. Izvikana Santajanina butada u predvorju tragičnog Aušvic-Birkenaua, o tome kako je onaj ko ne pamti istoriju osuđen na ponavljanje iste, samo je monument degradaciji akademske kritičke misli. Pamćenje samo po sebi nije dovoljno, ono je puki mehanički čin najčešće pogrešne reprodukcije događaja koje opet najčešće nismo viđeli svojim očima. Egzegeza ili ti analitičko čitanje nekog fenomena je ključno u procesu shvatanja.

Tako je i sa 13. julom kojega treba staviti u kontekst proizvedenih posljedica. 1878. nezavisna država, 1941. iskra otpora, ali 2020. vrlo malo nezavisna i veoma kataleptična. Mistična istorijska krivica crnogorskog naroda je produkt 1878. isto koliko 1918. i 1941. Kada to shvatimo, prezrećemo one koji od nas traže da se samo śećamo.       

3. Govoreći o terorističkim napadima na Ameriku 2001. godine što su u jeziku postali poznati kao 11. septembar, Žak Derida eksplicira da je značenje takvog događaja uslovljeno, konstituisano, čak i konstruisano od strane tehno-socio-političkog aparata. Dodao je o samom fenomenu nazivanja događaja datumom: Možda ne postoji koncept kojim možemo opisati ili značenje koje možemo dati “tome” što se upravo dogodilo, tom navodnom Događaju.

Za 13. jul možemo reći nešto slično. Niti je to bilo crnogorsko sticanje nezavisnosti, niti je to bio crnogorski ustanak. Temporalna odrednica najbolje svjedoči da se datum pretvorio u praznog označitelja sa ciljem da označi jedan domen koji drugačije, prirodnim putem ne bi mogao biti označen. Čitalac će sam povući paralelu između takvog označitelja i pospješivane državnosti.

Dijagnoza: Ako će se nečija pozicija u današnjoj Crnoj Gori određivati testom privrženosti 13. julu, onda sa zadovoljstvom biram da budem odmetnik jer ne smatram da se čemu ima biti privržen. Bliži sam stavu da nas kao ličnosti trebaju određivati vrijednosti koje sami stvorimo. U generičkom smislu moj identitet nije da sam Crnogorac, ateista, bijelac, student… Moj identitet je ispunjen život, ostvareni ciljevi, plata sa kojom mogu proputovati svijet, porodica koja će živjeti u centru civilizacije a ne na njenoj periferiji…

Ne pristajem da me obilježavaju istorija, datumi i vještački stvorene kategorije. Moj domen je ođe i sada, zadovoljstvo momentom u kome živim i strijemljenje da idući bude još bolji.

Presuda: Jedini pravi ustanak se može desiti u nama samima. 

Ostavite komentar