Zvjezdani trag na noćnom nebu | © Getty Images

Trag u beskraju

Dežavi
Piše: Dejan Pejović

Vrućina. Tražim pogodno mirno i klimatizovano mjesto da se smjestimo ja i laptop, te da nastavim posao koji radim, računajući na današnji dan, petnaest i po godina.

Kada bih posao u najkraćem opisao, u jednoj riječi, nazvao bih ga “rimotanje”.

Pa i onda kada sam bio oficir informatike na kruzeru, bilo je tu isto mnogo rimotanja.

Izveo sam je iz riječi rabotanje koje se odvija uglavnom remote (udaljena konekcija).

Skoro me je pitao prijatelj. Što radiš? Odgovorih, evo standardno, rimotam.

Pamtim vrijeme kada je to bila privilegija ili usud samo nas iz IT struke, danas je to, posebno nakon korone opšte prisutan trend i za mnoge druge struke izvan IT-a.

Takođe, povećala se brzina internet konekcije koja je to omogućila i menadžeri za smanjivanje troškova u mnogim kompanijama procijenili su da će biti značajna ušteda ako se što više ljudi, odnosno poslova, koji to mogu, prebace na rimotanje, a da se poslovni prostori presele, češće u improvizovane kancelarije u dnevnim boravcima, sobama, zatim, kafanama, planinama, plažama, kadkad i u habovima.

Ja sam našao prostor. Smjestio sam se u jednu dobro rashlađenu biblioteku.

Inspirisan knjigama koje me okružuju, otvorih Google Docs, da napišem nekoliko redaka o svojoj novoj kovanici “Rimotanje”. Oposlih, pa neka stoji u draft u sopstvenoj rubrici, “Brze misli i druge tandarije”.

U glavi mi nova misao, kakve pisane tragove mi ostavljamo u virtualnim vrletima nevezano za rabotanje, tj. za rimotanje. Mislim najprije na cvrkutanje na twitteru, od skoro dredovanje na thread-u (nije još kao što hoće) ili postiranje po fejsbukovima.

O multimediji koju ostavljamo po Tik-Tokovima, Instagramima, ne bih ovoga puta, jer baš toliko nemam kad’. Zadržavam se na pisani-kucani trag.

I po jungovom sinhronicitetu u caffe-baru koji se nastavlja na biblioteku sa radija se čuje pjesma “Trag u beskraju”. Rekoh u sebi, eto znak, ali to ću drugi put “obraditi”. Gasim Google docs.

***

Nastavljam rimotanje.

Drugi sat na isteku.

Stiže mi poruka od Drugarice s Ulice.

“Pogledaj profil onoga BB što ti se učtivo obratio poslije objave sa našom slikom, kada si najavio moju kolumnu. Da vidiš što je mržnja”.

Uh, rekoh u sebi, eto opet znaka, ali eto i belaja, a i meni pisanja o tome.

Čim mi je to poslala mogu i misliti i zamisliti o čemu se radi.

Rimotam, ali i razmišljam, što može biti.

Namjerno ne želim otvoriti, jer će mi tek misli otići na tu bandu, a trebam sačuvati fokus za rimotanje. A i što da otvaram, ko’ da ne znam, nisam ja od juče. Poznajem taj pljuvački thread, svaki sliči jedan na drugi.

A kako ne bih to i znao kad sam osnivač stranice JAVNI WC. Bilo je to prije tuce godina, kada sam vidio da bez čvorišta virtualne kanalizacije, portal javniservis.me ne može preteć’, a da se ne utopi u go…lemoj nepristojnosti iz koje pršti mržnja.

Zapravo, kada se okrenem prošlosti, pored svih akcija, poteza i pokreta, koje je dobrim dijelom indukovao ili skromnije rečeno, podstrekivao portal javniservis.me, posebno dok je bila “politička bonaca”, jedna od originalnijh stvari koje je “producirao” pisac ovih redova, bila je i stranica “JAVNI WC”. Nije to malo. O tome se danas koplja lome. Kako riješiti izlive svega i svačega, milijardi korisnika. Koplja u kavezima se lome od Tvitera do Fejsbuka, pa do “etabliranih” portala.

Kako zaštiti slobodu govora, a kako ne preći u cenzuru? Kako ne ugroziti stil pisanja koji podrazumijeva vulgarnost? Kada stil prestaje i ostaje samo vulgarnost? Bez ikakvog štosa, fore?

E sad’ polako dolazimo od stila do poente.

Poenta koja se nalazila na “vratima” stranice JAVNI WC je bila sadržana u sljedećem natpisu:

“Za sve one koji ne mogu da zadrže svoju vulgarnost i primitivizam za sebe, ili osjećaju potrebu da naprave javni wc, ili im je to zadatak, kako bismo rasteretili .ME domen na ovoj adresi će se nalaziti javni wc.

Dekontaminacija će biti rađena periodično.

Uvažavaće se i zahtjevi za češćim provjetravanjem.

Napravite javni wc po svojoj želji!”

Tu sam uglavnom ja, solidno vrijeme, skrinšotovao izlive mržnje, netolerancije, apsolutne vulgarnosti i sličnih otpadnih voda i sa portala javniservis.me ih selio na stranicu Javni WC.

Na javnom servisu je ostajao link prema Javnom WC-u, ali ne navodeći đe se tačno nalazi skrinšot, već ako je tragaoc imao volje i vremena morao je da kopa po go…lemoj kanalizaciji, često i po svojoj.

A tragaocu Javni WC daje tragove.

Foto: javniservis.me arhiva

***

Završavam rimotanje, odlazim na profil BB.

Da. To je to. El klasiko. Kako sam i pretpostavio.

Drugarica s Ulice je uz more vulgarnosti prokazana kao srbofob, dobro nije srbosjek, a sve što prati taj post i komentare su stotine lajkova, srca i sreće.

Komentari svi redom za stranicu JAVNI WC, ali vulgarni sadržaj nije nastao na mom portalu, već na Fejsbuku.

Ne mogu tu ništa, a nije mi poznato da je Fejsbuk otvorio sopstveni WC, a mislim da bi to bilo dobro rješenje umjesto često nespretnih blokiranja i ograničavanja profila.

Smatram da je bolje da ostaje trag u virtualnom beskraju, samo da mu se postavi istiniti kontekst, kao natpis na vratima JAVNOG WC.

Parafraziram.

Go…lema kanalizacija ide u kanalizaciju. Ko hoće da kopa po go…lemoj kanalizaciji, može. Sloboda sra..čuvana, cenzure nema! Problem riješen.

Pošto je svako od nas “čuvar” svoga vritualnog zida treba da postoji opcija za vulgariju i slične sinonime – opcija – POŠALJI U JAVNIWC i to automatski ode đe treba.

Međutim, ovo o čemu me je Drugarica s Ulice obavijestila, rekoh, nije nastalo na mom zidu.

Kod mene se prije nekoliko dana, kako je to lijepo Drugarica s Ulice primijetila, autor posta koji je pokrenuo lavinu go…lemih komentara – učtivo javio. Da li me je iznenadio zbog postupka koji je napravio na svom zidu? Ne, ni najmanje.

Virtualno poznajemo se dugo. Svako svoj zid, svoj id.

Razumijem da smo različitih stavova, ali da nam je imenilac poštena i pravedna borba za bolje društvo. Kao iz romana “Pravda za sve”!?

Rekoh u sebi, ako sam se i zeznuo u procjeni, tragovi koje ostavljamo iza sebe govore o nama.

Tako tragovi govore da li smo sačuvali drugog od sebe, što bi rekao istinski Vojvoda Marko Miljanov, mnogo prije onih Happy antiVojvoda od Karlobaga do Virovitice.

Ili kako bi rekao jedan naš dobar čoek iz Danske pok. Milovan Vukov Janković, ne napadajte igrača, nego loptu.

E komentatori kod BB-a su uglavnom išli na igrača, odnosno na kolumnistkinju Drugaricu s Ulice, umjesto na kolumnu.

Išli su tako da to pas s maslom ne bi izio.

Među njima i je i jedna novinarka, koja vidjeh organizuje tematske diskusije za Budvu, grad kandidat za kulturnu prijestonicu Evrope.

Ona se javlja na tom zidu i poslije svih tih, malo je reći, neumjesnih komentara kaže, BRAVO!

Bravo!

Namjerno ne skrinšutujem te komentare, pišem o fenomenu, ne bavim se promocijom gov…lemog otpadnog sadržaja.

Foto: Getty Images

***

O kolumni bi se dalo raspravljati.

Jel’bog da’ lijepe rasprave, ako ima zainteresovanih.

Ako nema, da smo zdravo.

Međutim, tamo na B.B. zidu je zamjereno(šmrkom go…lemog sadržaja), jer se Drugarica s Ulice takla Crkve i Srebrenice i nije željela dalju raspravu o tome, a posebno ne o tome o čemu treba, odnosno ne treba da piše u svojim kolumnama.

Dotakla se Crkve na svoj način, a Srebrenice onako kako je presudio međunarodni sud za ratne zločine.

Da.

Srebrenicu je imenovala genocidom, baš kao i Predsjednik Crne Gore prije neki dan.

Dalje Kolumnistikinja, drugarica s Ulice, napisala je da Predsjednik Crne Gore koji po svojim riječima, zastupa sve građane, nenajavljenom, ali zvaničnom posjetom Patrijarhu Srbije, sa kojim, otkako je potpisan TU , “Crna Gora ka’ država” (prim.prev.), nema otvorenih pitanja pokazao da to nije baš tako.

Naime, on kao svjetovni predsjednik tim gestom šalje poruku, da su svi građani jednaki, ali su neki ipak jednakiji od drugih kako bi to Orvel lijepo opisao u Životinjskoj farmi.

Posebno, ako se sjeti(mo) da Predsjednik zastupa ustavom “građansku državu” u kojoj postoje i druge vjeroispovijesti, ali i solidan broj agnostika i ateista koji su, gle’ čuda baš za njega glasali.

Sasvim legitiman stav kolumnistkinje sa stavom.

Da li se moramo slagati sa tim stavom, naravno da ne.

Živjele različite poente i stavovi, a kolumnistkinja je imala svoj i javno ih piše trideset godina.

Imala je i izuzetnu poentu kada je stala u odbranu DF-a prilikom optužbi za državni udar 2016. Državni udar koji je Vučić prvom svojom izjavom o tom činu legitimisao i svrstao se na stranu Mila.

Nije tako davno bilo, ni kada je posvetila kolumnu svojoj imenjakinji, majci Milana Kneževića, kada je DPS policija išla da joj pretura kuću i kada su je priveli.

Pamtim, a zbog pamćenja Drugarice s Ulice, inače jednog od stvarnih (faksimil šaljem na upit) osnivača Liberalnog Saveza, tadašnji urednici i prijatelji Javnog Servisa.me, za osmu godišnjicu, u oktobru 2018, odlučili smo da joj zajednički poklonimo jednu umjetničku sliku.

Na slici koju sam kupio je glavni motiv ribar i riba na Skadarskom jezeru.

Ribar koji se sjeća, a ribe zaboravne.

Ta slika krasi njen stan od jedva 22 metra kvadratna u kojem sama skromno živi, da ne može skromnije.

Foto: Privatna arhiva

Bio je takav i naš skromni poklon za njen doprinos borbi protiv kolektivne aMNEzije.

Prilikom uručivanja tog poklona sam je i upoznao, a nedugo zatim, bio sam sretan kada je pristala da bude jedna od nas, pokretača protesta #oduprise koji će i simbolično uzeti baner 02.02.2019.

Na baneru na kojem je sa jedne strane pisalo 97000Oduprise, a sa druge strane Borba protiv kolektivne aMNEzije.

Od te prve protestne večeri pod našim sloganom i našom organizacijom (p)ostala je moja Drugarica s Ulice.

U tih pola godina protesta, i još godinu svakakvih diskusija i komentara do avgusta 2020, svašta smo pretovarili preko glave, ali to je bila mjera angažmana i sve OK.

Samo ne mogu da se ne sjećam januara 2019. kada smo tražili i jedva našli 97. voljnih ljudi da u znak protesta protiv režima Mila Đukanovića, visoko na ulici podignu isti broj koverti sa simboličnim natpisima propalih preduzeća i znakovitih spornih procesa za vrijeme Milovine.

Kada su se omasovili protesti, mislim na petom ili šestom protestu, komentator BB, protagonista ovog bloga, a kojeg sam upoznao na jednom od protesta, dijelili su letke svoje grupe “Otpor diktatorskom režimu”, sa svojim zahtjevima, kako su oni vidjeli da treba da ide taj proces protiv Mila.

Bilo je to prilično zbunjujuće za neke od okupljenih koji su govorili da (ni)su saglasni sa tim lecima. Odgovarao sam da su to ljudi koji drugačije vide proces, ali to je naša zajednička borba, da Crna Gora nije jednoumlje i da ne isključujemo jedni druge zbog različitog pogleda na stvari, jer biće to opet pobjeda Milovine. Ipak, sa strane nas kao organizatora okupljanja, dijeljenje tih letaka htjeli priznati ili ne, jesu bili više zbunjujući, i znam da ne bih to tako napravio da je bilo obratno, da je ta grupa bila organizator, ali nije bila, tako da ostajemo na ovome.

Reklo bi se, da smo sa BB i ekipom bili na istom frontu, pa iako smo znali da nismo na istom fonu oko mnogih pitanja.

Foto: monitor.co.me

***

Jedno od pitanja kako sada, tako i tada (uoči protesta #oduprise) stoji i stojalo je kao Lovćen jeste, da je Milo nekim slučajem ostao “prosrpski orijentisan” da li bi mu sav lopovluk bio oprošten od in4s javnosti?

Da je ostao na liniji preispitivanja avnojevskih granica, koje su pisali “priučeni boljševički kartografi” ili da parafraziram takođe Mila iz sredine 90ih, da je ostao na liniji crnogorskog doniranja goriva za srpske tenkove u Bosni i Hercegovini.

Vratiću se na kratko još jednom ne tako davnom sjećanju.

Potkraj 2020. Godine je kolumnu o Drugarici s Ulice napisala jedna, kasnije i javno pokazano, vrlo apanažna novinarka, tada sa RTCG-a i sa turbo crnogorske bande, koja je kako čujem, ovih dana ugostila Happy M.Marića. Huh.

Kolumna o Drugarici s Ulice se zvala Baba-sera.

Naravno, ne bi ni riječi ta novinarka o Drugarici s Ulice napisala, da je Drugarica bila uz tu, tada, turbo crnogorsku stranu.

Štoviše, moguće da bi dobila neku titulu Kraljica Kolumni.

Ko zna.

Ni to nećemo saznati, zato pričamo o onome što znamo.

Ipak, ova novinarka se bar potrudila da napiše nešto više od PUŠI K.

Napisala je bar kolumnu, ali sa sličnom poentom.

Dakle Drugarica s Ulice je stradala i sa te bande, jer je previše “srbovala”.

Svojevremeno, da ne zaboravim, tokom protesta, prozvao je i DiKej, na ogavan način, nije stigla reakcija sa DF strane, koje je Drugarica s Ulice u svojim kolumnama uporno branila od tandema Milo-Vučić.

Naprotiv, DF je otrčao na jednokratni obesmišljatorski protest “Do slobode” sa DiKejom koji se javlja iz Londona i traži da se upale blicevi mobilnih telefona da obasjaju mrak koji su on i bratija stvarali decenijama.

Nego to je već istorijica, pamtljiva ili ne, tako je bilo.

***

Kao i u vrijeme #oduprise, tako i sada imao sam i sa Drugaricom s Ulice različita mišljenja o nekim pitanjima kako treba i na koji način se boriti sa Milovinom, a danas kako se boriti s onim što je ostalo nakon Milovine. Oprečna mišljenja imamo o Vladi Dritana Abazovića, a u “daljoj” istoriji o ulozi prof. Miška Perovića i samih Vijesti u oblikovanju crnogorske javnosti.

Da zaključim ovaj peduži blog, da nije bilo i takvih, svakakvih Vijesti, ali koje su se u jednom trenutku (o tome bismo se sporili, kada je to bilo) svrstali na antiMilovu stranu, ne bi danas ekipa sa zida BB, uživala i ovakvu slobodu od Milovine, koja je kako kažu bila i mafijaška, ali prije svega antisrpska. I to je tako.

Moguće i da nije bilo kakvih takvih protesta protiv Milovine, sa kojim, odnosno sa kojom jednom od 6 pokretača se iz udobnih domova junački sprdaju.

Nota bene. Sve se to može lijepo raspravljati i sa stilom, na loptu, a ne na igrača.

P.S.

Sjećam se kada je izašla jedna ogavna montaža Vesne Bratić koja je potpuno drugog svjetonazora od mojeg i nas sa javnog servisa tačka ME.

Naravno da smo joj stali u odbranu.

Jer to je čojski, a Kerber je Kerberu brat. Najlakše je ožež, ožež sada u SLOBODI. Protesti i kočoperenje na svakoj strani. Da. I za to smo se borili.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *