Aleksandar Dima – “Grof Monte Kristo“
“Kraljevine kraljeva su ograničene bilo planinama, bilo rijekama, bilo drukčijim običajima, bilo drukčijim govorom. Moja kraljevina je velika koliko cio svijet, jer ja nisam ni Italijan, ni Francuz, ni Indijac, ni Amerikanac, ni Španac: ja sam građanin cijelog svijeta. Nijedna zemlja ne može reći da sam se rodio u njoj. Bog jedini zna u kome kraju svijeta ću umrijeti. Ja usvajam sve običaje, govorim sve jezike. Vi mislite da sam Francuz, zar ne, zato što govorim francuski isto tako lako i čisto kao vi? E, vidite! Alija, moj Nubijac, vjeruje da sam Arapin; Bertućo, moj upravnik imanja, misli da sam Rimljanin; Hajdeja, moja robinja, vjeruje da sam Grk, prema tome, vi ćete razumjeti da pošto ne pripadam nijednoj zemlji, ne tražim zaštite ni od jedne vlade, ne priznajem nijednog čovjeka za brata, mene nijedan od onih obzira koji sputavaju moćne, ili prepreke koje zaustavljaju slabe, ne sputavaju niti zaustavljaju.
Ja imam samo dva protivnika; ne kažem da su to dva pobjednika, jer ih ja upornošću savlađujem: to su prostor i vrijeme. Treći, najopasniji je to što sam smrtan čovjek. To me jedino može zaustaviti na putu kojim idem prije nego što bih stigao do cilja kome stremim; sve ostalo sam proračunao. Ono što ljudi zovu ćudi sudbine, a to će reći propast, promjena, slučajnosti, ja sam ih sve predvidio; i mada me neke od njih mogu da zadese, nijedna ne može da me sruši. Osim ako umrem, ja ću uvijek biti ono što jesam…”