Skip to main content

Dolazak korone u Kasabu – šest crtica o nama

Objavio: 12 Maja, 202122 Maja, 2021KolUMnična Borba

Pišu: Dopisnici sa Univerziteta “Eberhard Karl” u Tibingenu

Ovo je zemlja, Igora i Luke

Danica Crnogorčević

1.   “Veseli se srpski rode, srpski rode, do slobode” (Danica Crnogorčević), iliti panem et circenses (Juvenal), pa i “nema hleba, dajte im kolača” (Marija Antoaneta, zatim Žan Luj Popije)… Kada je Džozef Naj (Joseph Nye) 2004. godine upriličio pojam meke moći (soft power) za potrebe nekog vrlog novog svijeta, nije ni slutio da će kritika stići sa nepostojeće adrese, bez poštanskog broja. Meka moć, pojam koji je dakle trebalo da protumači savremenu ne-vojnu ulogu SAD spram spoljašnjeg svijeta, postaje moćno sredstvo unutrašnjeg sklada. Takav je sud i takva je ćud kasabske politike, one koja u svemiru međuzavisnosti uporno kruži oko sebe same, one koja tako zavisi od Porte, ali ipak želi biti Kasaba.

2.   Kasaba je mjesto gdje, upravo, pomodarstvo doseže svoj vrhunac: ono poput kometa svoj geopolitički prostor traži u ničijoj zemlji između nužnog zagrijavanja radi života i neznatnog rastojanja od samrti. Pomodarstvo koje je u sebe upilo čak i antitijela protiv novog virusa, a jedva čeka i da gurmanski svari novonastale varijante, pomodarstvo koje pritom i opet pomodarskom protukulturom virus tumači kao tek još jedan proizvod napada na Kasabu. We are strong people, rekli bi Nađa and Lazar u Oskarom neovjenčanom televizijskom uratku iz Milana sa početka pandemije.

3.   Legendarna Kasandra je mnogo više od tog uratka, ona koja je slavnih devedesetih mogla da spasi Jugoslaviju tek u obliku sopstvenog nepostojanja. Ime privida, ime za ime, ime, Kasandra, Kasaba, odlikuju se i oličavaju tek u sjeni onoga što ne žele biti i onoga čemu strijeme, u uzdahu svježine i neke Nove Internacionale. Na koncu, Kasandra je skupila muda da obiđe Beograd, Niš i Novi Sad, ali Kasaba baš i ne da Kasandru upita za njeno pravo ime, a kamoli dalje.

4.   Stoga, nepoznato ime virusa kojem se kurčimo završi u tlapnjama o zatvaranju granica. Zatvora u kojem smo svi ključari zajedničke tamnice. A opet, sa druge strane, možda neko poput Pekićevog junaka iz Novog Jerusalima bude za pet stotina godina posmatrao istorijske izvore o 2020. AD pa zaključi kako se emancipatorski euroatlantski korona virus postepeno izborio protiv retrogradne Kasabe ogrezle u etatizam. Jer virus je ipak pharmakon, lijek i otrov u istoj formi, nešto kao građanin Kasabe.   

5.   I tako, dok se indeks meke moći mjeri u jedinici značaja za velike sile, svijetom dominiraju egoistički interesi oštro suprotstavljeni liberalnim idealima vječnog mira i svjetske zajednice. Osim u Kasabi, naravno. Pod krinkom lažne svijesti o sopstvenom značaju, krije se posvemašnja praznina, imitacija života i virtuelne slike. Ispod Gračanice, Studenice pa i Ravanice nema iskrene vjere, taman koliko ni iskrene brige u vapaju Primusa za zatvaranjem granica. Jer su Lazar i Rastko isto što i Nađa i Lazar, bezglavo suprotstavljeni sopstvenoj emancipaciji. A ova dva para ponovo isto što i Igor i Luka o kojima pjeva Danica uz pratnju (Panove) frule, glas koji tek za sebe misli da je rezonerski.

6.   Nažalost, taj glas će uvijek biti luzerski. Makar iz perspektive Kasabe. Jer će se kao i uvijek naći rješenje. Zatvorimo granice i horski emitujmo duh nove dugoročne strategije: svi virusi u jednu državu. Jer od korona do morona put je dug samo jedno slovo.

Ostavite komentar