Skip to main content

Treći čovjek

Objavio: 10 Maja, 2021Civilizacija

Piše: Boris Dežulović | kolumna za ljubljanski Dnevnik

(Sjećanje na najnepoznatijeg poznatog čovjeka naših života.)

Nekako mimo svijeta, daleko od naših očiju ostala je prošlog tjedna vijest da je u Naplesu u Floridi tiho, u devedesetoj godini života, umro „zaboravljeni astronaut“ Michael Collins, možda i najnepoznatiji poznati „treći čovjek“ naših života.

U vrijeme dok je je još bio najpoznatiji nepoznati, Collins je bio prozvan i „najusamljenim čovjekom na svijetu“: te povijesne ljetne noći 1969., kad smo u tri sata iza ponoći očiju prikovanih uz crno-bijele televizore bez daha pratili kako se Neil Armstrong i Edwin Buzz Aldrin spremaju zakoračiti na Mjesec, Michael Collins je u komandnom modulu Columbia plutao stotinjak kilometara iznad njih. Dvadesetak sati sam je tako kružio lunarnom orbitom, svaka dva sata zalazeći „iza Mjeseca“ i kružeći nad njegovom tamnom stranom, da sljedećih četrdeset osam minuta bude sam samcat u cijelom gluhom Svemiru, bez vizualnog kontakta i radio veze s Houstonom, odsječen od rodne Zemlje i cijelog čovječanstva.

I ako je ijedan od slavne trojice morao biti hladnokrvniji i hrabriji od druge dvojice, ako uopće među njima treba tražiti superheroja, onda je to bio on. „Još od Adama nijedno ljudsko biće nije osjetilo takvu osamljenost kao Michael Collins u tih četrdeset osam minuta“, zapisano je u dnevniku misije Apollo 11.

U jednom trenutku, recimo – nekoliko trenutaka prije trećeg ulaska u „zonu tišine“ – uključio se u tijesnom modulu alarm za sustav hlađenja, koji je prijetio smrznuti Columbiju, i iz Houstona su predložili Collinsu da odmah aktivira protokol za Environmental Control System Malfunction. A ovaj je samo odmahnuo rukom i ostavljen sam sa sobom hladnokrvno uključio i isključio automatsku kontrolu – baš kao da u dnevnoj sobi resetira ruter za kabelsku televiziju, a ne da usred svemira spašava svoj i još dva ljudska života, plus dvadeset pet milijardi dolara vrijednu misiju pride – i nastavio sa rutinskim poslovima, pola sata kasnije javivši Houstonu da je sve okej. Ja se, recimo, userem i dok ovo pišem.

Bili smo savršeno svjesni da gledamo povijest u realnom vremenu, kao da u izravnom prijenosu svjedočimo kako Kristofor Kolumbo u tri sata iza ponoći pristaje uz obale Bahama i objavljuje čovječanstvu da je otkrio morski put za Indiju, pa polako i važno silazi sa karake La Santa María na tlo Guanahaníja, svečano zabijajući španjolsku kraljevsku zastavu u pijesak i krsteći otok imenom San Salvador. Divili smo se tako Armstrongu, Aldrinu i njihovim „malim koracima za čovjeka, ali velikim za čovječanstvo“, a na usamljenog Collinsa i u tim trenucima i svih sljedećih pedeset godina mislila je samo njegova žena Patricia.

Sve što su Neil i Buzz toga dana napravili bilo je historijski, prve riječi, prva šetnja, prva fotografija – Aldrin je kao prezbiterijanac obavio i prvi lunarni sakrament pričesti, pa se na koncu upisao čak i kao prvi čovjek koji se na Mjesecu popišao – a nesretni Collins niti tri godine ranije, kad je kao član posade Geminija 10 izašao iz broda i zaplivao svemirom u svemirsku šetnju, nije bio prvi, već tek treći u povijesti.

Dok su se Neil i Buzz zajebavali i skakutali po prašini, „najusamljeniji čovjek na svijetu“ lebdio je praznom crnom tišinom u pet tona teškoj konzervi dva sa dva, četiri stotine hiljada kilometara daleko od kuće – bez radio veze, bez ikakvog kontakta s Neilom i Buzzom, s Houstonom i ostatkom ljudskog roda – s teretom nikad dovoljno prepoznate odgovornosti pilota koji na kraju povijesnog dana mora pokupiti dvojicu slavnih i sigurno ih vratiti na Zemlju.

„Nisam se bojao za sebe“, pričao je Collins kasnije. „Bio sam zabrinut za njih dvojicu. Da se njima nešto dogodilo, morao bih se vratiti na Zemlju sam, i nositi taj biljeg do kraja života.“ Znao je pri tom jako dobro o čemu govori. Dvije godine ranije upravo se on u glavnom uredu NASA-e javio na crveni telefon, kad je javljeno da su Gus, Ed i Roger živi izgorjeli u modulu Apolla 1: on osobno pokucao je toga dana na vrata Marthi da joj saopći kako je Roger mrtav.

„Treći čovjek“ Michael Collins ostao je tako herojem svih „trećih ljudi“ u povijesti, tihih autsajdera iz treće smjene, nevidljivih divova na čijim smo ramenima dodirivali zvijezde, svih kopilota, suvozača, navigatora, kormilara i ostalih povijesti nepoznatih heroja iz sjene, neznanih basista, trećih violina, pratećih vokala, epizodnih glumaca i lijevih bekova koji čuvaju leđa zvijezdama i superherojima.

Tko se, recimo, danas – kad već spomenuh Kolumba – uopće sjeća Juana de la Cose? Prekaljeni kastiljanski moreplovac bio je kapetan koji je slavnog Kristofora na svojoj La Santa Maríji preko Atlantika doveo do Bahama, baš kao i slavnog Ameriga Vespuccija koju godinu kasnije do Južne Amerike, a danas ne samo da se po njemu ne zove nijedan kontinent ili država, nego mu se ne znaju ni datum ni mjesto rođenja.

Neil Armstrong je, jasno, postao svjetska megazvijezda, Kolumbo našega doba, ali nije pretjerano volio popularnost. Buzz Aldrin bio je klasičniji „american hero“, heroj s greškom, bio je alkoholičar i varao ženu, davao intervjue, tjerao ljude na Mars i jednom prilikom, na veselje znanstvenih entuzijasta, šakom nokautirao poznatog teoretičara zavjere Barta Sibrela kad ga je ovaj zaskočio s Biblijom, tražeći da se zakune u Sveto pismo da je stvarno hodao Mjesecom. A Collins? Nakon što ih je sigurno spustio na Zemlju, nije više navlačio skafander: tiho je vodio je Muzej astronautike, pisao knjige i daleko od slave slikao akvarele floridskih pejzaža.

Sjetite se stoga ponekad Michaela Collinsa, sjetite se „trećih ljudi“. Oni su tu negdje, među nama: i sad, u ovom trenutku, stotinjak kilometara iznad vas lebdi jedan takav i sam samcat u cijelom vašem gluhom svemiru resetira sustav za hlađenje, o čemu vi nemate pojma.

Platite mu piće kad ga vidite, podignite čaše prema gore i nazdravite onom tipu čeličnih muda, tamo iza Mjeseca.

Izvor: Facebook | dnevnik.si

Ostavite komentar