Kratka Istorija Pjesme “Bela ćao”

Civilizacija Kultura

Pjesma otpora, živio život! – O bela ćao, bela ćao, bela ćao, ćao, ćao..

Svašta je stalo i svašta se čuje u pjesmi “Bela ćao”, koja putuje evo već punih šezdeset godina od italijanskih partizana preko Iva Montana, Šibe Krvavca, Gorana Bregovića i don Andrea Gala do “Kuće od papira” i dalje na sve strane, od Japana do Urugvaja, od Tajlanda do Švedske, od Irana do Španije, od Rusije do Amerike.

Bella Ciao – La Casa de Papel

„Jednog jutra sam se probudio i zatekoh okupatora.” Zavojevač, okupator, da: l'invasor iz jedne od najvoljenijih pjesama naših djetinjstava, pjesme na stranom jeziku, iz druge, „tuđe” kulture. Pjesme koju smo trajno zavoljeli kao svoju.

“Most” Šibe Krvavca (1969)

Italijanska pesma koja poziva partizana da pođe u odbranu od okupatora i čiji je tekst većina prije naslućivala nego zaista razumjela – zbog  čega se ona tako jako primila kod nas i kod tolikih? S današnje distance, moglo bi se s malo ironije reći: iz razloga jednostavnog i u isti mah kompleksnog. Primila se zbog neobičnog, neočekivanog kontrasta.

Naviknute na teške narodne, dinarske napjeve kojima su garnirani mučni i naturalistički domaći ratni filmovi, đe je sve arhetipsko i stravično pa time i muzika koja prati prizore, plijenila je radosna lakoća italijanske pjesme, čak i kad u završnim stihovima kaže „sahrani me u planini pod sjenkom lijepoga cvijeta”. Njena mediteranska ponesenost unutar ionako razigranog, skoro stripskog Šibinog partizanskog vesterna, bila je kao dah olakšanja u kontekstu makabričnosti državnih filmova na zadatu temu ili pak „problemskih” ratnih filmova koje su u kontroverzama radili crnotalasovci.

“Bela ćao” na kineskom u filmu Hajrudina Krvavca “Most”

Dobrodošle izglobljenosti

Kad kažemo „partizanski vestern”, to nikako nije pejorativni naziv, nego odrednica u odnosu na ostale filmove ratne tematike: „vestern” – to znači da smrt na platnu i na ekranu nije prava, već stripska, stilizovana. Ona ne plaši kao smrti predstavljene u filmskim dramama o strašnom periodu narodnooslobodilačkog rata – u filmovima Žike Pavlovića Zaseda i Hajka, Tri Saše Petrovića, Bulajićevoj Kozari, Mutapdžićevom Doktoru Mladenu, Bauerovom Ne okreći se, sine…

Tako je i s muzikom, i sa ovom pjesmom. Frajerska lakoća Borisa Dvornika koji pjeva Bela ćao – dok postavlja eksploziv! – prije je išla uz Lija Marvina iz Wandering Star, ili britansku koračnicu iz Mosta na rijeci Kvaj, ili uz Otpisane i onaj šaftovski aranžman Miće Markovića u potpunom anahronizmu vah-vah gitarske pedale i soul-duvača u radnji smještenoj u 1941, nego što bi išla uz Na Kordunu grob do groba i Nas dva brata oba ratujemo.

“Bela ćao”

Neđe smo možda ipak bili, makar djelićem, svjesni takve izmještenosti, dobrodošle „izglobljenosti”, ali i ne baš potpune filmske i istorijske plauzibilnosti. U to pak da je neki dalmatinski miner u ratu mogao lako pjevati ovu pučku italijansku i partizansku pesmu nismo imali nikakve sumnje.

Neizbježan je onda osjećaj melanholije kad se sada, nakon svega, u neumoljivoj hronologiji i provjerljivosti istorijskih fakata, prouči porijeklo te pjesme. Nije to ona đerđkonradovska „melanholija ponovnog rođenja”, nego melanholija pobijeđenih.

Kratka istorija pjesme

Melodija Bela ćao uzeta je od starog dječjeg (!) napjeva, na model teksta koji su pjevale radnice u pirinčanim poljima italijanskog Sjevera (sjetimo se Gorkog pirinča Đuzepea De Santisa). S promijenjenim stihovima ona jeste bila borbena himna nekoliko odreda italijanskih partizana iz Romanje, Pijemonta (!), Modene i Bolonje, ali po istraživanju tamošnjih etnomuzikologa i istoričara pjevana je u tako ograničenom geografskom krugu da je mogućnost da bi pjesma u ratu nekako stigla u Jugoslaviju, makar i preko naših „garibaldinaca”, bila gotovo jednaka nuli. 

Po svoj prilici došla je drugačijim putem, gorčim naravno, na štetu uspomena i plemenitih želja.







Silvana Mangano u filmu “Gorki pirinač” (1949) Đuzepea de Santisa

Pjesma Bela ćao prvi put je prodrla u svijet tek nakon rata, i to 1947. iz Praga,  đe je održan prvi od „svjetskih festivala demokratske omladine”, koji će svoju reprizu imati u Budimpešti 1949, a zatim u Berlinu 1951.

Kako je tužna, zapravo, ova spoznaja. Iz sadašnjice, iz neželjenog i kasnije stečenog znanja, može se zamisliti kako se naivni Italijani, zajedno s delegacijama drugih mladih, redom zapadnih, lijevih idealista radosno hvataju za ruke sa svojim kolegama iz Praga – čineći u krugu pripadanja jedno veliko, stvarno i simbolično kolo ideala i vjere. Isto ono kolo iz koga se u kasnijem veličanstveno žalobnom spisateljskom zahvatu i letu individualne slobode otkačio Milan Kundera u čuvenom odlomku Knjige smeha i zaborava.

Muslim Magomajev izvodi “Bela ćao” na italijanskom i ruskom 1971.

Motiv je to sasvim kišovski. Mladi Italijani plešu u ime ideala mladosti i svjetske revolucije, kao onda u Španiji, tridesetih, a ne znaju da su njihove češke kolege već trenirane tehnikama Kominterne i praćene svevidećim zakrvavljenim okom iz Moskve – da su pod kontrolom zlog diva koji iz daljine, iz Centrale, kontroliše njihovu nevinost, uzimajući im ono najljepše i najčistije što su doneli sa sobom, surovo i lukavo okrećući to za svoje potrebe. 

Iv Montan i Juraj Gaberščik

Teško se bilo oteti od tih ideala, razumljivo je, jer pjesma je nosila sa sobom otpor kao radostan čin, pun životnosti. Zato je upadljivo da tamo odakle je došla pjesma nije bila snimljena odmah. Zapravo jeste, ali u onoj prvoj verziji. 

Đovana Dafini, rodom iz Mantove, snimila ju je 1962. godine za ploču „I Canti Del Lavoro”. Iako je u svom repertoaru imala i protestne i antifašističke pesme, kao i one posvećene italijanskim anarhistima Santeu Kaseriju i Saku i Vancetiju, očito da joj partizanska verzija Bela ćao nije bila poznata, pa je ovu pjesmu snimila u verziji koju je zapamtila radeći prije rata kao „mondina”, pjesmu o jutarnjem odlasku na tegoban rad u močvarnim pirinčanim poljima, đe među komarcima i insektima, pod paskom nadzornika naoružanih štapovima troše svoju mladost i sanjaju o slobodi.

Prvu partizansku verziju objavio je iste, 1962. godine, legendarni francuski šansonjer i glumac Iv Montan, i sam toskanskog porekla, rođen kao Ivo Livi. 

Iv Montan (1962)

Ima nešto u tome da je Bela ćao prvi snimio takav pjevač – velemajstor melanholije. Kao da je znao da iza njenog svijetlog lica tamno sjaji drugačiji osjećaj, osjećaj slomljenosti i srušenih nastojanja.

Na italijanskoj televiziji, najvećem medijskom i vizuelnom uzoru kod nas sve do mnogo kasnije pojave američkih stanica, pjesma je prvi put izvedena 1963. godine. Ne u verziji koju je pevala Milva, što će moguće i logično pomisliti oni stariji, formirani na italijanskoj popularnoj muzici te ere. Izveo ju je Đorđo Gaber, „Mister G”, kantautor, teatrolog, režiser i glumac – i rodonačelnik savremene italijanske pop-muzike.

Đorđo Gaber (1967)

Gaber, jedinstvena figura poratne kulture Italije, pravim je imenom bio Jurij Gaberščik, porijeklom iz Gorice u Sloveniji. Svoj pseudonim je izveo od nepromijenjene slovenačke reči „gaber” – po drvetu koju na našem jeziku zovemo grab. Na kajkavskim dijalektima riječ je homonim za „grob”.

Tokom šezdesetih pjesma će još nekoliko puta biti snimljena, ali prateći diskografiju, čini se da ne samo da neće značajno skrenuti pažnju na sebe već i da će njena partizanska verzija biti ravnopravna onoj koju su pjevale italijanske mondine.

Milva peva “originalnu” verziju “Bela ćao”

Milva će tako 1965. snimiti singl sa obje verzije, i sa onom s predratnih pirinčanih polja iz doline Poa, u kojoj nema spomena na partizane i okupatora, i sa onom partizanskom. Konačna sudbina napjeva kao da još nije bila zapečaćena, ostajući uglavnom unutar granica Italije. Sve do Šibe Krvavca.

Milva pjeva partizansku verziju “Bela ćao”

Lako je danas ustvrditi: tek nakon Šibinog Mosta 1969, filma koji je, kažu, prodat u svim zemljama svijeta, pjesma započinje svoj pravi život. Izdanja s različitim verzijama ove pjesme množe od početka sedamdesetih, uključujući kineskujapanskunemačkuruskušpanskuengleskufrancuskupoljskumađarskukurdskudanskunorveškufinskušvedsku… Na naš jezik nije prevedena. Nije bilo potrebe.

Tek kasnije, sa ulaskom u finiš Hladnog rata, slava Bela ćao je tamnjela, a onda, činilo se, s padom Berlinskog zida, sa ostalom komunističkom i ljevičarskom rekvizitom odbačena na ideološke buvljake.

Turska grupa Jorum pjeva “Bela ćao” u Istanbulu 2010.

Tim je čudnije ono što se sa ovom pjesmom dešavalo kod nas. Dok su drugdje gasila, Bela ćao je kod nas našla način da se skrije i preživi. 

Kulturno-umjetničko društvo Idijoti

Ako bi se neko pitao koja je jedna suštinska, a slabo primijećena razlika u odnosu kulture i protoka vremena sedamdesetih i osamdesetih godina u Jugoslaviji u odnosu na danas, razlika je ova: ono vreme je bilo sporo, ili se činilo takvim – a brzina je bila u događajima i promjenama u kulturi. Tada je šest mjeseci bilo dugo vrijeme. Danas je obrnuto: vreme je brzo, a promjene u kulturi kroz duži period godina male ili beznačajne. Danas se u deset godina ne dogodi skoro ništa.

To govorimo upravo zbog ove pjesme.

Bila je dugo zaboravljena, osim u džepovima, ponekom studentskom klubu onih ljevičara što su ljevlji od sistema, ili kod pokojeg starog partizana u Dalmaciji. I u Istri, u jugoslovenskoj Istri. Pjesma se učila u vrtićima i školama i njen kontinuitet nikada nije stao. 

Minstrels: “Bela ćao” (1965)

Eto baš tamo odakle će, ne slučajno, Bela ćao ponovo krenuti na put. Pojaviće se ponovo kao neko malo otkrovenje i kao svjež rafal koji ne ubija i koji će u ehu postajati sve veći i moćniji.

Pulska grupa KUD Idijoti, skup časnih ljudi i muzičara vrlo bazičnog sviračkog znanja, radnika u brodogradilištu i već tada omatorelih, dugokosih pankera, u svom je još ranijem repertoaru imala himničnu ljevičarsku pjesmu kojom je sredinom osamdesetih dizala do usijanja malobrojnu ali potpuno odanu publiku. „Bandiera rossa, la triomfera“, pjevali su numeru koju su već prije njih ljubljanski Pankrti obradili u nezaboravnoj, masivnoj, moćnoj, monumentalnoj verziji.

Ironično, kad su Bandieru rossu odnijeli njenoj kući – u italijanski grad Ređo di Kalabrija, i svirali je 1987. na festivalu u zemlji đe je nastala, karabinjer je izašao na pozornicu, koncert je prekinut, izbila je tuča između neofašista i ljevičara i, da čovjek danas ne povjeruje, međunarodni diplomatski incident.

Zaboravilo se u međuvremenu, ali KUD Idijoti prvi su koji su oživjeli Bela ćaoSnimili su je i objavili iste 1987. na svom drugom singlu „Budimo solidarni s bogatima” – onako kako su jedino i mogli: kao pank pesmu, himničnu i bez ironije, emotivno i žestoko.

KUD Idijoti

Ne tako brojna ali bitna, srčana publika i neki uglavnom omladinski mediji koji su bend voljeli i hvalili čuli su u njoj tačno ono što je trebalo čuti, i reagovali tačno kako je trebalo reagovati.

Mogao bi čovjek da se opkladi da oni koji su je tada (ponovo) čuli i zavoljeli nisu u kasnijem užasu načinili pogrešne izbore. Takva je to pesma bila. 

KUD Idijoti u Omladinskom klubu “Đuro Đaković” u Zagrebu 1988. (autor teksta je u prvom redu u publici)

Bregovićev štih

Sve nam se dogodilo u međuvremenu. Pjesma je najprije devedesetih ostala da živi u drugim džepovima, autsajderskim činilo se, kod nove generacije mladih ljevičara, uglavnom po mediteranskom dijelu Evrope, i kod onih starih, isluženih, pogubljenih. Tužno je zvučala kad bi se ponekad čula, i ovđe i tamo, izgubljena u trijumfalizmu novih pobjednika. Naročito je ovđe tužno zvučala pjesma o mrtvom partizanu. Ovđe đe su popljuvali, svaki na svoj način, sve pjesme o mrtvim partizanima.

A imala je i ima ova pjesma i nešto trajno „naše”, ta himnična pjesma (himnična ali u molu, može li slovenskije?), sa ta svoja tri akorda, dva mola i jednim durom. Snagu koja i kad pjesma zaspi čini da se kao kakvo mitsko biće iz narodne priče, kao neka dobra neman sakrivena u pećini, probudi kad prođe vrijeme. Onda kada dobije znak da treba ponovo da izađe među ljude i okupi ih. To nije ružna i zla aždaja, to nije biće destrukcije, nije „drekavac” iz onog ciničnog filma. To je „zvjerka” koja se javlja u suprotnim vremenima – ona se budi kad treba ponovo da se živi. 

Trebalo je da prođe vrijeme, da prođe dovoljno vremena da je neko oživi. I nije čudo da ju je obradio onaj koji uvijek zaokruži, ili kao prvi ili na kraju, kako kad, ali koji uvijek natkrovi i koji da zadnje, u pravilu „sintetizujuće” čitanje pjesme, čitanje u koje su ugrađena sva njena ranija i buduća čitanja, kao neki muzički Hegel.

Goran Bregović

Ko drugi nego Goran Bregović. Dogodilo se da ju je na nekom festivalu odsvirao uživo sa italijanskom grupom Modena city ramblers, valjda kao jedinu pjesmu što je znaju i jednu i drugi. Izgleda da mu se dopalo, pa ju je uvrstio u repertoar. Napravio je svoju verziju. Otvara je u rubatu Muharem Redžepi Muki, pjevač Orkestra za svadbe i sahrane, Nišlija, naš čovek Ciganin, s našim duvačima koji ne mogu nikad da se do kraja naštimuju i s pozadinskim vokalima Bugarki.

Pjevač ima težak naš akcenat što se u majestuoznom italijanskom čuje i udara kao šaka u oko. Nakon strofe, orkestar zapali u instrumentalni dio, brzi, za igru, tipično bregovićevski, đe je on po svom običaju u instrumental ubacio dursku modulaciju, a takva promjena tonaliteta, mijenja odmah i registar – iz tragičkog u karnevalsko, skoro groteskno, u ironijsko.

Kada sam je prvi put čuo, nije mi se ta verzija dopala. Mislio sam da Bregović, kao što ponekad biva sa svima što su najčešće prvi, ovđe kaska za stvarima, da se kači za njih. I da od tragičke pjesme pravi zabavu. I kakve veze imaju Cigani s time?

Poslije sam shvatio da je drugačije. Da se radi o dvostrukom dnu u pjesmi – o jednoj poruci za zapad, za „strance”, a drugoj za nas, za preživjele. U Bregovićevoj verziji, u njenom nivou koji je nama odavde dat na čitanje, sve ono ranije u pjesmi –  partizani, bezdomnici – sve je u njoj, i Šiba Krvavac, njegov sugrađanin, i KUD Idijoti, i Cigani.

On kaže: da, karneval, jer karneval je zadnje utočište nas koji putujemo, a putujemo da bismo prežjiveli i putujemo jer smo preživjeli. Nekako. Jedva. I zato daj da slavimo. Ne zato što se pravimo da se ništa nije dogodilo, nego baš zato što znamo sve, znamo šta i kako se dogodilo i ne možemo još da vjerujemo da se dogodilo baš tako. A pošto to znamo, daj da slavimo, da igramo, „samo da igramo” – da se u protivnom ne ubijemo.

Zemlje nemamo, nikoga nemamo, „mi smo ljudi Cigani” i kad nismo Romi, da prostiš. I zato pusti da pravi Ciganin pjevač pjeva Bella ciao svojim akcentom, daj da se veselimo jer šta je drugo ostalo. Živi smo! Ovi kojima pjevamo ionako nas ne znaju i ne razumiju, ni na Istoku ni na Zapadu, zato pjevajmo, sebi. Viva la Vida! Živio život!

Frida Kalo: Živio život! (1954)

Prije nekoliko dana, u novogodišnjem programu RTS-a, poslije otkucaja ponoći, pošto su se čuli „Vinska pjesma” iz Verdijeve Travijate, čoček trubačkog orkestra Marka Krstića iz Vladičinog hana i Užičko kolce, srećnu novu 2022. gledaocima je prvi poželeo Bregović sa – Bela ćao. Bila je to jedina pjesma te večeri na programu otpjevana na stranom jeziku.

Priča o čvrgama i nebu

Koliko god mislili da znamo svijet, mi ga ne znamo. I kao sa toliko stvari, kad je Bella ciao ponovo oživjela u Evropi, shvatili smo da je ona „samo to” – evropska. Da onaj dio svijeta koji  još uvijk sve određuje, onaj preko okeana, nikada nije čuo za nju.

A kako je ona to oživjela i tamo? U nekoliko koraka. Najpre u španskoj verziji – Manu Čao ju je snimio 1999. godine. (Da li slučajno, Manu Čaova verzija pjesme najviše pregleda na Jutjubu, preko pet miliona, ima u klipu s kadrovima iz Šibine Partizanske eskadrile – opet je tu prste umešao neki „našijenac”.)

Manu Čao: “Bela ćao” (1999)

Pjesma je od tada polako, na antiglobalističkom talasu, kružila svijetom u raznim izvedbama i na raznim jezicima. Snimiće je, pored ostalih, u začudnoj verziji i ruski Hor „Aleksandrov” (Hor Crvene armije), britanski bend Čumbavamba i Anita Lejn, velika ljubav Nika Kejva.

Hor Crvene armije: “Bela ćao” (2001)

Godine 2014, pojavila se pjesma i u Beogradu, u tadašnjem kontekstu sasvim neočekivano – na centralnoj proslavi 70. godišnjice oslobođenja Beograda, održane u Sava centru. Riječ je bilo o svečarskom igrokazu nazvanom „Priča o čvrgama i nebu“, urađenom po scenariju Vladimira Kecmanovića, u režiji Dragana Bjelogrlića i s Manjifikovom muzikom. U jednoj sceni tog igrokaza, junak uprizorene „priče o malom čovjeku s velikim srcem u velikom ratu”, prije nego što će otići u borbu protiv okupatora, invasora, oprašta se s đevojkom, ispraćen pjesmom Bela ćao, i to u verziji argentinskog muzičara Dijega Morena.

Proslava 70 godina oslobođenja Beograda, Sava centar, 20. oktobar 2014.

Na kraju ove priredbe, na pozornicu Sava centra popeli su se preživjeli učesnici bitke za oslobođenje Beograda oktobra 1944. godine, sada starci i starice. Bio je to dirljiv i tužan prizor, koji je Dragan Ilić ovako opisao: „Te bake i deke su posle mnogo godina sa ponosom mogli da podignu glavu i poberu zaslužena priznanja. U strahu od histeričnog antikomunizma, ili etikete ‘komunjara’, od 2000. su bili blago skrajnuti i prepušteni zaboravu. Nisu morali ništa da kažu, oni su svoje uradili još pre 70 godina, naša je sramota što smo ih zaboravili… ” Nad tim sijedim glavama te večeri lebdjela je, eto, i pjesma Bela ćao, u kojoj su Kecmanović i Bjelogrlić sedamdeset godina kasnije prepoznali i njihovu mladost. 

Kuća od papira

Proći će još nekoliko godina dok čitava „planeta Amerika” ne sazna za Bela ćao, i to preko Španije.

Naime, televizijska serija Kuća od papira (Casa de papel) počela je da se emituje maja 2017. na španskoj mreži Antena 3, da bi je ubrzo preuzeo Netfliks.

Ko god je seriju gledao neće negirati da je njen apsolutni vrhunac, dramaturški, filmski, glumački, simbolički, onaj trenutak kad dva lika, sasvim neočekivano, do zapanjene omame od jačine efekta, odjednom „pred zadnji okršaj” zapjevaju Bella ciao.

Pjevaju je gledajući se u oči – „Profesor” i „Berlin”, dva lika koja su psihološke, socijalne i karakterne suprotnosti, pjevaju s nekim međusobnim razumijevanjem koje nam na prvu izmiče. A onda kreće ekstradijegetički glas profesionalnog tenora, orkestar i hor, s glasovima nekako „ruskim”, ili tačnije „sovjetskim”. To je scena na koju malo ko može da ostane ravnodušan i da se ne naježi. 

“Bela ćao” u “Kuća od papira”

Zašto baš ta dva lika? Profesor je „mastermajnd” pljačke o kojoj je riječ u seriji, ali se iza njegove proračunate hladnoće, manipulacije i asocijalnog gesta krije neko drugi, ljudskiji. S druge strane je Berlin, istinski asocijalni tip, hladan, na granici psihopatije (ako ne i preko nje), kriminalac i nihilista.

U njihovoj sceni pjesma Bella ciao na tren evocira nešto strahovito, a izgubljeno. Profesor je u stvari razočarani idealista, anahronizam izvučen iz pravog života, iz stvarnosti – lijevi intelektualac tipičan za latinske, romanske zemlje, koji je kao mlad čovjek počeo naivnu borbu „protiv imperijalizma”, a danas je istinski zgađen stanjem koje je kasni kapitalizam stvorio.

„Profesorov život se vrtio oko jedne ideje: ideje Otpora”, reći će o njemu jedna junakinja serije, „Njegov đed, koji se borio protiv fašista u Italiji, naučio ga je pjesmi i on je naučio nas.”

“Bela ćao” u “Kući od papira”

Jer Bella ciao podsjeća na taj ideal, prvobitni, kad su stvari bile još čiste i „nevine” (serija nije slučajno španska, dakle i katolička, đe pojam nevinosti ima nadmaterijalnu, metafizičku, religioznu komponentu). I zato u toj sceni Profesor kao da na tren izvuče čak i Berlina iz cinizma egzistencije, makar nakratko, dok traje pjesma, i učini da i on opet „vjeruje da vjeruje” u nešto što ne bi bilo golo nasilje, pljačka i nihilizam njegovog pogleda na svijet.

Tih par minuta đe se dramaturška i emotivna tenzija podiže svakim novim kadrom i tonom stare partizanske pjesme, spada među najuzbudljivije, ali i najhumanije televizijske (filmske) fragmente snimljene u ovom milenijumu.

Tek nakon ove serije Bela ćao će steći globalnu notu i prepoznatljivost. Nakon arapskekurdsketurskelibanskeiransketajlandskehinditelugukašmirskeburmanskenepalskemalajske obrade, pjesma će dobiti i melanholičnu američku verziju. Od svih ljudi, otpjevaće je, u pratnji Marka Ribota – Tom Vejts.

Tom Vejts

Redemption Song iz crkve u Đenovi

Pa ipak, postoji jedan snimak Bela ćao koji je, moguće, natkrilio sve ostale. Nastao je prije tačno deset godina, i na nekoj savršenoj imaginarnoj singlici mogao bi da zauzme B-stranu „male ploče” kao naličje Bregovićeve ciganske verzije, nastale iste godine.

Naime, tada je na takozvanim društvenim mrežama kružio čudesan snimak, napravljen običnim mobilnim telefonom, baš kako danas i nastaju najmoćniji i najstrašniji snimci. I oni najdirljiviji.

Don Andrea Galo, svještenik, pastir crkvene opštine Sveti Benedikt u Đenovi, završavajući propovjed u Crkvi Santa Mesa, na kraju svoje homilije zapjevao je, u zapanjujućem kontrastu s mjestom, Canto della resistenza – „Pjesmu otpora” kako Italijani ovim sinonimom zovu Bela ćao. Zapjevao ju je srčano, oduševljeno, silno potresno, mašući nekom crvenom tkaninom kao zastavom.

Andrea don Galo

Mnogi su po Evropi bili oduševljeni nevjerovatnim prizorom, ali samo su nekadašnji gledaoci-svjedoci iz nestale, susjedne zemlje mogli u tome čuti kako se stvara značenjski luk iznad dvije naročite istorijske i kulturne tačke. U dvije izvedbe iste pjesme koje će se taknuti neđe gore, iznad nas, u vazduhu: ona prva što je u Mostu uz Borisa Dvornika pjeva Galo – Igor – i druga što je pjeva Galo – don Andrea, katolički pop, partizan i ljevičar od najljepše vrste, koji je čitav svoj dugi život proveo pomažući sirotinju i prezrene, bunio se, pored ostalog, protiv američkih baza u Italiji, svještenik koji je u knjizi naslovljenoj Anđeoski anarhist napisao: „Ne zaboravljam šta kažu Biblija i Jevanđelje. Kao što ne zaboravljam šta piše Karl Marks”.

Pjevao je Don Galo Bela ćao u raznim prilikama, kasnije su isplivali snimci, a jednom mu se u crkvi pridružio Đino Paoli (da, onaj Arsenov saborac, čiju je Okus soli prepjevao davne 1964). Još jedna, posljednja izvedba zaokružila je sve ranije.

Don Andrea Galo (1928-2013)

Kad je don Andrea umro 2013, propovjed u crkvi nad odrom – 25. maja od svih datuma – držao je njegov nadređeni, nadbiskup đenoveški. Nije je završio: dok je govorio, pred crkvom se podigao spontani hor. Stotine su zapjevale Bela ćao i pjesma se kao talas prenijela u crkvu – ljudi unutra prihvatili su je i nastavili, nadglasavši nadbiskupa koji je svoju propovjed prekinuo.

Anđeli sa oslikanih fresaka i sjeni partizana, davni sveci i anarhisti, biblijski mučenici i borci pali za slobodu, pružili su jedni drugima nevidljive ruke, spojeni u jednoj pjesmi, u jednoj ideji i pomisli, zajedno, vječno, sveljudski.



Izvor: RTS.RS / Magazin OKO
Tekst napisao: Đorđe Matić
Crnogorsko jotovanje: javniservis.me


Đorđe Matić rođen je 1970. u Zagrebu, đe je i odrastao. Od 1991. živio je najprije u Italiji, a zatim u Holandiji, đe je u Amsterdamu diplomirao englesku i italijansku književnost.

Bio je urednik i koautor Leksikona YU mitologije („Rende“, 2004), i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes (“Schott World Music”, 2009).

S producentom Dragim Šestićem, osnivačem „Mostar sevdah rijunjona“, sarađivao je na više albuma “world” i etno muzike i u Holandiji predvodio muzičku grupu „Gađo orkestra“, u kojoj je pjevao i svirao udaraljke.

Objavio je pjesničke zbirke Lingua franca („Prosvjeta“, Zagreb, 2013) i Haarlem Nocturne (“Uitgeverij In de Knipscheer”, 2016, na holandskom jeziku), zatim knjige eseja o muzici Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih („Antibarbarus“, Zagreb, 2014) i Tajne veze („Sandorf“, Zagreb; „Heliks“, Smederevo, 2017), kao i zbirku eseja o srpskoj kulturi Historija i savremenici („Prosvjeta“, Zagreb, 2016).

Stalni je saradnik zagrebačkog časopisa Prosvjeta i član Hrvatskog društva pisaca. Nakon skoro tri decenije života u Holandiji, odnedavno živi u Poreču, u Hrvatskoj.

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.