Skip to main content

Viva klero Montenegro

Objavio: 1 Marta, 2021KolUMnična Borba

Piše: Brano Mandić za ND Vijesti | DRUGI PLAN

Kad u prostor čovjekove potrebe da vjeruje pustiš političke nagone, sve postaje dozvoljeno. Dva svijeta se sjedinjuju u pragmi, spletki i kinđurenju. I samo se čeka jak vođa, živ ili mrtav, domaći ili iz komšiluka

U plemenu Mirunga inicijantu prekriju oči rukom ili ponjavom prije nego mu otkriju istinu o zagrobnom životu i bogovima. U trenu kad izgovori tajnu, vrač čekićem udari mladopolaznika da mu izbije sekutić.

To je samo jedan od mnogih oblika nasilne inicijacije momaka. Neka plemena režu penise, druga se fersaju, treća tetoviraju svete simbole. Zašto se plemenici nagrđuju ne znam, ali ovako iz daljine da pokušam da dobacim prostim objašnjenjem – fizička bol dobar je memorijski čip.

Zato se valjda i kaže u narodu, vidjećeš svoga boga, kad nekoga hoćeš da te raščlaniš od batina. Apstraktni pojmovi, dakle, najlakše se fiksiraju krvavim lijepkom.

Ono što danas nazivaš politikom u Crnoj Gori i regionu primilo se početkom devedesetih kroz traumu rata. Vrač je prišao, otkrio ljudima demokratiju kao više nebesko stanje, ali u istom trenu čekićem udario posred vilice.

Sve što su ljudi primili kroz takav nauk, sve ono što nazivaju politikom, nikad nije uspjelo da mrdne iz tog početnog šoka.

Pogano sjeme devedesetih ne samo da nije satrulo nego se presađuje, GMO testira, mutira i klija u novim oblicima. Glavna osobina tog sjemena je agresivno negiranje protivnika, ratni model razmišljanja u kome, kako to kažu seratori, prva strada istina.

Odbrambeni mehanizam takvih zajednica je vođa. Društva u krizi traže mesiju, zapravo nadbiće koje će riješiti njihove probleme. Nekog sa plaštom i čarobnim moćima. Crna Gora makar ima knjiški primjer takvog partijarhatom ojačanog odnosa prema vlasti. Sve što se imalo političkog vazda se pokušavalo sabiti u jednog čovjeka.

Ima primjera i sa margine. Kad je onaj nemoćni bankar DK gostovao na lokalnoj televiziji, usred njegovog medijskog vaznesenja, gledaoci su ga pitali o svim stvarima koje ih tište, o otkazima, placevima, odštetama, iznijeli mnoge nevolje, strahove, sve lokalne i globalne nepravde. Ličilo je na seansu kod gatare, prije nego na informativnu emisiju.

Ili vijest o smrti slikara Toškovića, koji odbačen za života odjednom postaje natčovjek sa višim pravom na ime slobode, neko ko je sve ljudske grijehe nosio na sebi i bio citat, “jedan do najboljih crtača svih vremena”. Samo u ovoj nevješto intoniranoj rečenici pokazuje se sva iracionalnost mesijanskog kompleksa u postratnim zajednicama, sva potreba da se kulturna inferiornost na oruk kompenzuje kroz jednog čovjeka i mit.

Model nadbića koje rješava probleme duboko je ukorijenjen u šamanizmu, gdje je seoski vrač zapravo posrednik i pregovarač sa bogovima. Moć je uvijek u nedostižnoj tački, a doseže se kroz poštovanje hijerarhije. Donesi oku žita i zakolji jare, ako želiš da se zauzmem za tebe kod nebeskog oca.

Taj model razmišljanja vrlo je teško promijeniti, to je nešto što se ukida postepeno. U Crnoj Gori nije ni počelo da se mijenja. Jer kad predsjednik Skupštine javno ljubi otvoren kovčeg, a premijer proguta pričesnu kašiku usred pandemije, igrica se penje na viši nivo. Otvaraju se vrata obrednom poimanju vlasti.

Na snazi je trgovina političkom snagom vjerskih simbola. To je vrlo efikasno oruđe za konsolidovanje vlasti, jer magijsku praksu ne možeš oivičiti regulom i pozivom na odgovornost, ona je već određena i ukinuta obredom.

Tako su fakiri i gatalice po Kliničkom centru normalna pojava, ili nešto sasvim u skladu sa dešavanjima u pravovjernoj demokratiji. Postalo je logično da se političke odluke jačaju duhovnim rebusima iz kelija, pa nikog ne čudi što izvjesni vladika sebi daje pravo da izdaje proglas uoči glasanja zakona o Državnom tužiocu, a švercer oružja bogoradi po Nikšiću.

Ono što se događa u Crnoj Gori nije promjena vlasti, koliko smjena simbola i trgovina zemljom. Jedna grupa muškaraca srednje dobi potisnula je drugu grupu muškarca srednje dobi, i sad na istim osnovama partijskog i rodovskog sektaštva grade novi sistem znakova, preko kojih će utvrditi vlast.

Politička fascinacija krstom, polumjesecom ili oklagijom, svejedno, osobina je autoritarnih zajednica. Te su zajednice uvijek na ivici nasilne predaje simbola moći. Lideri olako podižu svetinje kao igračke za samozadovoljavanje, ili štapove za dresuru. Vođeni su uglavnom skrivenim strahovima, pohlepom ili kompleksom više vrijednosti koji se izdaje za nacionalni ponos.

Sva ta klero-politička bratija tezgari, živi od ljudske intime koja se najednom našla na pozornici. Onaj koji tek usrdno moli boga za zdravlje ili pokoj duše, sad dobija čipove i u ovozemaljskoj igri.

A kad u prostor čovjekove potrebe da vjeruje pustiš političke nagone, sve postaje dozvoljeno. Dva svijeta se sjedinjuju u pragmi, spletki i kinđurenju. I samo se čeka jak vođa, živ ili mrtav, domaći ili iz komšiluka, neko kome će se puk klanjati kad pomene boga.

Protiv toga je Isus digao glas, i zbog toga je platio glavom. Ne zaboravi to nikad, smakli su ga popovi, a ne Rimljani.

Izvor: vijesti.me

Ostavite komentar