Koji ti je narod?

KolUMnična Borba

Piše: Brano Mandić za ND Vijesti | DRUGI PLAN

Nije mi jasno na koji narod tačno misle premijer i šef parlamenta, kad mu onako oralno ugađaju, redom superlativa, redom uzdaha i čobanskih naravoučenija

Kraljevi su žvakali fazane, gledali dolje niz bregove, neke male tačke koje se kreću, rovare i međusobno kolju. Bilo je to prije izuma durbina, pa su kraljevi vidjeli samo bezličnu smjesu koju su nazvali – narod. Takvo je vrijeme bilo, zalud si nosio ime i broj, bio si narod. Ali… Ništa ali, budi dobar narod, i ponosi se time, dok gore na vrh brda ne samo da vrba mrda, nego te i svijetla kraljica voli i spominje, iako pojma nema čegović si.

Vremena su se srećom promijenila, čim je pismenost udarila nizbrdo i sišla sa dvora u čađavu mehanu, pojedinci su se uzjogunili, udarali u prsa junačka, da dokažu vlastima svoje postojanje. Desilo se nešto ratova, barikada, plus pokoja giljotina, da bi se u jedno svitanje zaorilo „braćo i sestre“, što je bio znak da je Evropa otkrila naciju. Sad je nastupio novi plan rada, po kojem su svi pod istom zastavom jedan rod. Taj plan je vladao par stotina godina, imao svojih uzleta, da bi nakon silnih peripetija skrenuo u bijedu fašizma.

Pojedinac je u međuvremenu izborio građanski status i poreski broj. Napokon je postao toliko prepoznat u očima vlasti, da je čak ispao budala. Samo da se zaliječe kompleksi starih dana, građanin je insistirao da se njegovo cijenjeno JA mora zavesti u silne knjige. Čeljade se odricalo čak i privatnosti, samo da bi ostao pisani trag da baš on, taj i taj, ima posla sa državom kojoj plaća porez i u kojoj ostvaruje svoje veliko životno djelo. Država je njegove podatke prodala privatniku, novac je potekao rijekama i sve je izgledalo divno – počela je era dirljive zanesenosti pojedinca svojom slobodom. Ta je era završila u kolektivnoj paranoji, koju danas živiš u tehnološki okupiranom svijetu, koji se boji i virusa i vakcine.

Ponore novog doba krasno je prikazala umjetnica Heder Djui Hegborg, koja je po Njujorku kupila opuške i bačene žvake, pa ih davala na DNK analizu, i na koncu iz dobijenog uzorka kompjuterski izradila portrete. Eto, prije samo nekoliko stotina godina bio si nekakav tamo narod, a sad baciš pikavac i sjutra te uhapse. Pardon, sretneš svoju njušku u izlogu fensi galerije, pazari te ruski tajkun za lijepe pare, jer spoj nauke i arta nije izum nove crnogorske vlade, koliko je svjetski trend.

E sad, konačno, red je na domaću političku kobalicu i njene heroje koji naveliko pišu otvorena pisma „narodu“. Kad premijer Crne Gore napiše „braćo i sestre“ i „narode“, a dan kasnije ga sličnim tonom podrži predsjednik Skupštine, meni dođe da sumiram sve ovo gornje, kako bih tim opskurnim romanticima ukazao na istorijski hod i obavezu da ljude oslovljavaju u skladu sa Ustavom i epohom u kojoj žive; dođe mi, dakle, da ih umilno opomenem da nisu na roštiljijadi, niti ćeraju kera u kafani kod Ćunte, nego se na račun moje individualne slobode izbora nalaze na mjestu gdje su odgovorni i izloženi više nego ostali. Stoga bi monarhoidna obraćanja „narodu“, braći, sestrama i pašenozima valjalo da ostave za crvena slova i prislavice, kad u društvu svojih ideoloških sapatnika prikolju jare i zapjevaju kakvom vojvodi. Dok su na vlasti u Crnoj Gori, a prije nego se na nekom referendumu izglasa država jednog naroda, glavari treba da uvuku stomak i spuste svoje kičmice u dubok naklon njegovom veličanstvu građaninu. Sve drugo je paraustavno iživljavanje političkih fantasta koji pokušavaju da kontrolišu jedan nacionalizam što im ga je crkva sačuvala i nedavno isporučila na tacni. To staro-novo narodnjaštvo, ne samo što je protivno svakom napretku i ideji Crne Gore, nego je, naravno, ohrabrilo svoju nezavidnu komitsku kontru, i sad se igra svela na dva kvazi naroda, dva vagana makarona, dvije pretpolitičke apstrakcije u čekanju da neko na ulici pogine i zaokrene mašinu k pizdi materini.

Zbog svega navedenog, nije mi jasno na koji narod tačno misle premijer i šef parlamenta, kad mu onako oralno ugađaju, redom superlativa, redom uzdaha i čobanskih naravoučenija. Ono što je vrlo jasno – građanin čami u Ustavu Crne Gore kao ruka osušena do ramena, rođaci su je umotali u ponjavu i krišom sahranili, prije nego polegnu cijelog mrca – budućnost dične domovine kojoj građanski potencijal vrijedi Dritanove lokne.

Izvor: vijesti.me

Bonus prilog Javnog Servisa
Stari Narod Crne Gore

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *