Za javniservis.me piše Dopisnik iz Praga

,,Kad ne bi padala kiša i spirala krv, imao bi razloga jedan kamen u srcu Balkana da se zove Crvena a ne Crna Gora“. Ovako je jedan od mnogih stranaca na proputovanju opisao svoje oduševljenje istorijom ,,malog kamena“, i sam začuđen dimenzijama stradanja i nepokolebljivom voljom za očuvanjem soptvene slobode. Vijek i nešto kasnije, početkom novog milenijuma, citirajući predmetne impresije jedan od lidera suverenističkog i proevropskog Liberalnog Saveza Crne Gore, Miroslav Vicković dodaće: ,,Krv je isprana i dao bog da se nikad više ne proliva na ovim prostorima“. Poučen iskustvom najkrvavijeg sukoba na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata, u kojem se po prvi put u svojoj istoriji Crna Gora iz okupirane zemlje pretvorila u okupatora, Vicković je odsustvo prosute krvi viđeo kao temeljni preduslov za razvoj demokratije. Međutim, u istom govoru imao je što da kaže i o krucijalnom pitanju odnosa države i demokratije: ,,Ali pazite se, i u pamet se dobro – nije država zvečka u rukama đeteta, nije država torta da vam je neko donese na tacni…“. Kao prvak partije koja se zalagala za formulu prvo demokratija pa onda država, nije dočekao da vidi strahovito poništenje toga principa, sprovedeno pod dirigentskim palicama loših interpretatora još gore muzike zagrnutih u togu crvene boje. Crvene koje se cijelog vijeka ne mogu i neće moći osloboditi.

Okovana mržnjom dvaju režima, razapeta između lažnog patriotizma i još lažnijeg svojatanja, ne može se razlučiti ko je danas patron, a ko poltron. Korišćena kao sredstvo, nikad samoj sebi cilj, uklapa se u viziju Bertolda Brehta: ,,Jer mi smo išli, mijenjajući zemlje češće no cipele, kroz ratove klasa, očajni, kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo“. Toliko otpora usmjerenog ka van, toliko prijepora čak i globalnih razmjera, doveli su do paradoksa da ispod radara prolazi svaka centrifugalna tendencija. Kao onaj francuski svještenik koji se nije lecnuo da pomogne pastvi pa kad mu je samom zatrebala pomoć nije je dobio, tako i ,,mali kamen“ vuče za sobom veliki kamen nemogućnosti da pojmi sopstvenu tragediju. I koliko bog ne postoji bez potvrde vjerujućeg, a ljepota bez oka posmatrača, toliko ,,plamena iskra u kam zamrznuta“ biva ugušena teretom iluzije o svojoj veličini.

Prigodno je na ovom mjestu citirati još jednog od lidera LSCG-a, ovoga puta Slavka Perovića koji se u doba imperijalističkih avantura krnje i uveliko nelegitimne Jugoslavije obraća političkim strukturama na vlasti: ,,Kako umjesto ,Mosta na Žepi’ izabrasmo ,Prokletu avliju’“? U doba kada kameleoni postaju oličenje ideološkog kontinuiteta, kada kolonizatori postaju borci za slobodu, a njihovi kritičari se iz sladostrasnih dželata čudesno pretvaraju u mecene pretpolitičkih društava, nama ostaje da kliknemo poput Borhesa: ,,Ispred dugačkih kopalja mnoštva, tašto je biti najbolji“.

U današnjoj Montenegrini koja treba junaštvo, onoj koja traži sebe lutajući po peronima jednoga vijeka, tašto je i opasno očekivati da avlija pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj. Tek kada prezreš i Crnogorce i Srbe i Bošnjake i sve ostale etničke grupe… Tek kada prezreš sve konfesije, sva intimna osjećanja i sve skrupule lažnih tradicija koje ona nose sa sobom… Tek kada prezreš i DANU i CANU i BANU i SANU… Tek kada prezreš i DPS i DF i SNS i DS i HDZ i SDP… Tek kada prezreš i partizane i četnike i ustaše… Tek kada prezreš i Mauzolej i Kapelu…

E tek tada, prijatelju, postaješ pravi neprijatelj.

Ostavite komentar