Skip to main content

Nedovršena država bira budućnost

Objavio: 12 Marta, 202113 Marta, 2021KolUMnična Borba

Piše: Vladan Jeknić za Vijesti Online | STAV

“Još uvijek vjerujem u ovu Vladu. Želim da vjerujem. Želim da primijetim svaki njen uspjeh, jer se ima šta primijetiti, i nadam se da će tek biti”

Istorijsko iskustvo kaže da društvo svoju svrhu pronalazi i ostvaruje u proizvodnji. Pa dalje dodaje da, ukoliko ne proizvodi vrijednosti, bilo koji oblik vrijednosti, proizvodiće probleme. Nazovimo to neporecivom antropologikom.

Crnogorsko društvo je u velikim problemima koje je, sukladno prethodnoj tezi, samo proizvelo. Crna Gora ima ustav, zakone i političke institucije, ergo, fantastično komponovanu mimikriju moderne države. Ali, ovaj institucionalni poredak dugo godina bio je tek instrument u službi ideologije lišenog skupa interesa i njima odgovarajućih mehanizma koji su servisirali The Partiju. Iako je u svojim rukama koncentrisala faktički svu socijalnu moć, suština je bila u tome da je The Partija ostajala van okvira ustavnog poretka, egzistirajući kao neka vrsta metafizičkog nadentiteta kadrog da kad god poželi odredi karakter i zadatke države i, važnije!, prava. I tako je to, skrivajući se iza tehnoloških inovacija vremena, godinama predstavljano napretkom. Međutim, kada je The Partija zarđala, kada je, pijana od neograničene zloupotrebe svega što je kontrolisala potrošila svoje unutrašnje mehanizme za uspješnu produkciju željene stvarnosti, ušli smo u četvorogodišnji delirijum opšte društvene radikalizacije, idiokratije fetišizacije države, koja je, na sreću, rezultirala iznenađenjem od 30. avgusta prošle godine.

Ekonomska situacija, uzrokovana dugogodišnjom pogrešnom ekonomskom politikom i pratećom joj katastrofalnom pljačkom, na koje su se nakalemile svjetska pandemija i sistemska kriza EU, veoma je teška. Za ovdašnje, ionako skromne kapacitete dodatno opterećene recesijom, kriza postaje odsudno nepodnošljiva dodatnim opterećenjem koje se u društvo izliva krajnje vulgarnom radikalizacijom, najčešće formulisanom kroz podivljali (nacional)šovinizam. I tu, konačno, susrećemo stvarni lik sadašnje crnogorske javne scene: sveopštu retardaciju kompletnog društvenog ambijenta, koja život svodi na forsirano ili-ili, očišćeno od svih drugih važnih sadržaja. Na koji drugi način mislite da smo u dvadeset prvoj godini XXIv. uopšte mogli imati „komite“, ili neke druge pozorišne kostime prošlosti koji današnjici ne pripadaju ni potrebom ni karakterom? Sjećate se, siguran sam, „… prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“.

Meanwhile, zahvaljujući katastrofalnom PR-u, Vlada, a posebno Premijer, koji su u kratkom roku uradili zaista mnogo za sam opstanak (izbjegnut bankrot, sanira se šteta na svakom frontu…) postaju predmet čuđenja, poruga, a nerijetko i meta bijesa javnosti. Premijer Krivokapić je, uvjeren sam, čovjek koji je u jednom momentu imao nivo popularnosti sa kojom se u modernoj istoriji Crne Gore mogao mjeriti samo Blažo Jovanović (eto, toliko ovo društvo istinski čezne za promjenom!). Ali zahvaljujući nekim – u najmanju ruku – krajnje nejasnim i kontradiktornim potezima, sam Premijer je učinio to da društvo ustukne, i počne brzo da se vraća ne na prirodne(!), već najaktivnije mu nuđene pozicije. A to je regresija za koju nisu odgovorni građani. Jer, kada se u jednoj političkoj zajednici desi da najviši predstavnik države pristane da zamijeni svoju dužnost prema gradjanima i prema povjerenoj mu istorijskoj misiji odbijanjem da to prepozna, onda to znači da više uistinu nema instance koja bi bila u stanju da se nosi sa problemom i onda logično nastupa sveopšte povlačenje koje nikad nije dobro. A to niti smijemo prihvatiti, kao društvo koje valjda ima budućnost, niti vjerujem da je namjera Premijera.

Još uvijek vjerujem u ovu Vladu. Želim da vjerujem. Želim da primijetim svaki njen uspjeh, jer se ima šta primijetiti, i nadam se da će tek biti. Ne želim da je za par mjeseci vidim u blatu kako nad njenim porazom seire nekromanseri užasnih prošlosti i njihovi iz grobova podignuti politički leševi. Sjećam se razgovora s prijateljem od prije nekoliko godina i njegove velike rečenice namijenjene drugoj bivšoj velikoj političkoj nadi; „Kandidovao se kao hirurg, a obavio je posao anesteziologa“. Vjerujem da će Premijer i Vlada prepoznati konstruktivne kritike, i da neće dozvoliti da se i taj opravdani strah upiše kao poraz u istoriju ove zemlje.

I sve bi to bilo podnošljivo, sve bi, kažem, bilo dio korisnog evolutivnog procesa da je javnost u stanju izvršiti konsolidaciju na način da prepozna i odredi se prema onom društveno zloćudnom. Umjesto toga, imamo gotovo potpunu polarizaciju isključivo po principu opredjeljenja za interes nacionalne grupe bez obzira na istinu, gdje polovi periodično mijenjaju ulogu čekića i nakovnja.

Umjesto društvenog dijaloga baziranog na punoj svijesti o izrazito lošem momentu u kojem se nalaze prevashodno ekonomija i zdravstvena situacija, mi imamo krajnje neodgovonu, primitivnu, sebičnu proizvodnju nacionalšovinizma. Idealan smo model za prikaz Hobsove metafore prirodnog stanja; fenomen do savršenstva dovedene komunikacije „prijatelj – neprijatelj“ gdje se ne ocjenjuje sadržaj, već učitava namjera na osnovu banalnih pretpostavki gdje se ideološki predznak može i mijenjati, ali mu funkcija biva ista: stvaranje straha, opšteg nepovjerenja, desolidarizacija, i na koncu suštinsko rastakanje društva. To je lik naše odgovornosti; naše industrije, našeg preduzetnišva i solidarnosti.

Ima li crnogorsko društvo snage za promjenu paradigme? Ima li kvaliteta koji može iznjedriti novu? Vjerujem da ima. Ali samo ukoliko shvatimo da smo, prije pripadnosti bilo kojem kolektivitetu, ipak pojedinci koji imaju svoju glavu, svoje emocije, svoje srce. I svoju odgovornost. A to je sasvim dovoljno da razlučimo da u ovom društvu postoje snage koje niti izviru iz, niti žive od proizvodnje negativnog, i koje su sposobne da ovo društvo odvedu dalje od začaranog kruga naporno predimenzioniranih identiteta čija je kanda svrha samo u egzistiranju kontra drugačijeg. Lako ćete ih prepoznati: u namučenoj, umornoj, siromašnoj zemlji ne mašu vam zastavama umjesto rješenja, ne opterećuju vas svojom religijskom pripadnošću (Gospod voli skromnost), ne zahtijevaju od vas da se locirate u koordinatnom sistemu tribalnih nacionalizama, ne traže vam da ste uvijek „na braniku“. Umjesto toga nude rješenja. Ne kupuju vas, jer čovjek nije rob(a). Nude vam građansko društvo i kulturu. Traže od vas da mislite, da koračate uporedo, a ne da slijedite. To su oni koji vam jasno kažu da budućnost nije moguća bez prevazilaženja prošlosti jer put u budućnost vodi kroz shvatanje da su elementarne pretpostavke građanskog društva i demokratske države razoreni u prethodnom periodu. Zato se okrenutost budućnosti mora zasnivati na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, moralnom prevazilaženju naslijeđa, a ne sadomazohističkom recikliranju ničega.

To su oni koji nam jasno kažu da Crna Gora u kojoj su i Kotor i Rožaje, i Pljevlja i Ulcinj može postojati samo kao građanska država jednakih.

Od nedjelje smo u šansi. Prepoznajmo ih, ako želimo naprijed.

Autor je student istorije

Izvor: vijesti.me

Ostavite komentar