Skip to main content

Veljko Mandić (10.10.1924.-19.11.1988.): Arhetipski Crnogorac

Objavio: 10 Oktobra, 2021Civilizacija

Veljko Mandić je rođen u Nikšiću 10. oktobra 1924. godine.  Po okupaciji Crne Gore 1941. godine priključuje se partizanskom pokretu gdje kao borac Pete proleterske brigade ostaje do kraja rata. 
Njegova želja je bila da postane ljekar, pa se nakon oslobođenja demobilisao i upisao studije medicine u Sarajevu. Priključivši se mladim entuzijastima koji osnovaju KUD “Zahumlje”, medicinu zapostavlja, a njegova preokupacija postaje gluma i pozorište. Ni malo ne čudi što je baš Veljko jedan od osnivača Narodnog pozorišta u Nikšiću, 1949. godine, i od tada dramska umjetnost postaje njegov život. 

Veljko je već 50-tih godina režirao nekoliko predstava, dokazujući se profesionalcem na svim poljima dramske umjetnosti. Autentični bard crnogorskog glumišta važio za jednog neumoranog glumca kada je riječ o teatru, njegovoj velikoj strasti, pa početkom 60-tih godina, prihvata stalni angažman u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu, gde je ostao aktivan do penzionisanja. Veljko je bio aktivan glumac i teatra u Kragujevcu. 
Od velikog broja uloga na pozorišnim scenama, izdvajaju se one u predstavama: „Lažni car Šćepan Mali“, „Ujka Vanja“, „Kanjoš Macedonović“, „Gorski vijenac“, „Put generala Dromire“ i mnoge druge.

Mandić je igrao u čak 32 predstave velikog crnogorskog reditelja Blagote Erakovića. Ovaj vrsni reditelj sa pijetetom prenosi sjećanje na ovog velikog glumca:

“Veljko Mandić ostaće upamćen kao neprevaziđena veličina kada je u pitanju pozorište i gluma. Jedinstvenom metafizikom i temporitmom hipnotisao je publiku. Bio je stožer glumačkog apsoluta, neprikosnoveni – prvi čovjek scene. Nije morao da govori, samom pojavom je ispunjavao scenu! Uradio sam više od 160 predstava i vjerujte da nisam doživio da nakon predstave cijela sala skandira ime glumca. Skandirali su Veljkovo ime. Ta metafizika kojoj je on igrao svoje uloge je bila začuđujuća. Čovjek koji nikad nijednu predstavu nije odigrao bez treme. Uvijek je od kuće donosio neki stari hljeb i iza dekora šetao kao neukrotivi hat desno-lijevo. Preslišavao se za tekst i taj hljeb gnječio u ruci. Izlaskom na scenu on je bio već toliko pun, toliko zreo stvaralački da je samo, ono što bi fudbalskim rječnikom moglo da se kaže, ‘ispaljivao’ rečenice”.

Eraković je ispričao kako ga je Bojan Stupica molio da mu dovede Mandića i kako mu je odmah ponudio angažman u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, kao i da je Veljko priznao da bi prihvatio da je bio mlađi. Otkrio je da je jedan od, za njega, najvećih pozorišnih reditelja XX vijeka Piter Bruk, pokušao da ubijedi glumca da nauči engleski jezik, ali da je i to odbio.

Bio izuzetno cijenjen prvenstveno kao pozorišni stvaralac, i svakako ne samo kao (filmski) glumac, tj. na način na koji ga publika sa ovih prostora najbolje i pamti.
Naime, Veljko je za života napisao i desetinu dramskih komada (Snaha je doputovala, More do koljena, Djevojačka kula, Na petom boju, Paun i jorgovan i dr.) i gotovo svi su – komedije, postavljane na pozorišnim scenama širom bivše Jugoslavije. 

…Mandić je i plodan dramski pisac i adaptator, reditelj i animator pozorišnog života u najširem smislu riječi. Za svaku ozbiljniju teatrološku analizu sigurno je značajan podatak da je Veljko Mandić prvi profesionalni crnogorski glumac koji je napisao dramu. Je li to bio „višak energije“ ili nezadovoljstvo ponuđenim i izgovorenim sa scene i ondašnjim repertoarskim programima najbolje je znao sam autor, ali je nesporno da je dramski prvjenac Veljka Mandića komedija „Snaha je doputovala“ (1956) donijela dosta novog i sasvim originalnog u tadasnjem pozorišnom životu Crne Gore.

reditelj Goran Bulajić

„Kada je Mandićeva ’Snaha’ igrana, tada su se prvi put gledaocima u crnogorskim pozorištima razvukle usne na smijeh – povodom neke domaće teme.“

Ratko Đurović

Teško da je moguće zaboraviti njegove filmske uloge u kojima je dosegao veličinu koja se ne zaboravlja. Karijeru na filmu započinje 1956. godine ulogom žandara u drami Bojana Stupice “U mreži”. Jedan period ostaje isključivo vezan za pozorište da bi zablistao 1968. godine u filmu “Lelejska gora” Zdravka Velimirovića koji ga kasnije angažuje u gotovo svim svojim ostvarenjima. 

Ostvario je veliki broj uloga u filmovima i televizijskim serijama renomiranih crnogorskih i jugoslovenskih reditelja: Zle pare, Lelejska gora, Nizvodno od sunca, Horoskop, Bombaši, Derviš i smrt,  Svadba, Tišine, Hajka, Maratonci trče počasni krug, Petrijin venac, Dorotej, Šest dana juna, U ime naroda, Pusta zemlja, Tamo i natrag, Hajka, Ljubav i bijes, Đekna još nije umrla a ka’ će ne znamo itd.

Veliki Živko Nikolić angažuje Veljka u svojim fenomenalnim ostvarenjima “Čudo neviđeno”, “U ime naroda” i “Ljepota poroka”, u kojima Veljko ostavlja upečatljive uloge koje se i dan – danas prepričavaju. 

Poznati crnogorski filmski i tv reditelj Branko Baletić za Veljka kaže:

„Njegova spoljna ekspresija, to fantastično lice slagalo se sa tom unutrašnjom energijom. Kada izađe na scenu ne treba scenografija – on popuni scenu jer publika osjeti taj unutrašnji naboj glumca, tu jednu fantastičnu energiju. Mislim da nijesmo svjesni Veljkove vrijednosti kao ni mnogih glumaca koji potiču iz Crne Gore“.

Pred kraj karijere Veljko se pojavljuje u TV seriji “Vuk Karadžić”, a potom u nezaboravnoj ulozi Miladina u TV seriji “Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo” iz 1988. godine, jednoj od najboljih ex-yu serija svih vremena, legendarnog Živka Nikolića, koja je doživjela kultni status u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Mandić je 1979. godine na Festivalu u Puli nagrađen Zlatnom arenom za najbolju sporednu mušku ulogu, u drami “Vrhovi Zelengore” reditelja Zdravka Velimirovića. Pored glavnih zvijezda u ovom filmu, Sergeja Bondarčuka i Bate Živojinovića, dobiti ovako značajnu nagradu bio zaista izuzetan uspjeh. 
Na Festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu za ovu rolu dobio je nagradu za najbolju epizodnu ulogu. Isto priznanje dobio je i za ulogu Kara-Zaima, u filmu „Derviš i smrt“ (1974).

Dvostruki je dobitnik najvećeg državnog priznanja Crne Gore – Trinaestojulske nagrade, a nagrada „Veljko Mandić“ se dodjeljuje za izuzetan doprinos pozorišnom stvaralaštvu, bijenalno na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću.

“Bio je vezan za Crnu Goru, a još jače za Nikšić. Dva puta je bio laureat Trinaestojulske nagrade, dobitnik nagrada u Puli i Nišu, a najteže mu je palo to što nije dobio nagradu Nikšića. To ga je, do samog kraja, mučilo, neobično možda, ali čini se i razumljivo”

Andro Martinović, Veljkov unuk i bivši direktor Crnogorske kinoteke

Veljko Mandić je preminuo prerano, u 65. godini, u svom rodnom gradu Nikšiću, 19. novembra 1988. godine.

Izvor: artmontenegro.me

Ostavite komentar