Kommunistische Banditen!

KolUMnična Borba
Piše: Brano Koćalo

„Stari svijet nikako da umre,
novi nikako da se rodi.
Tada je vrijeme za čudovišta.”

Antonio Gramsci

Novembar 2021, Nedođija. Na ogromnom Trgu žrtava kapitalizma i tranzicije sa velikog zvučnika svira vrhunski američki jazz. U jednom bifeu, podno stare katedrale, Majakovski i E. A. Poe igrali su šah. Vladimir je insistirao da vrati potez, a rasprava se pretvarala u žestoke sudare gledišta, o tome šta daje metafori oštricu, a šta je zatupljuje. Zaoštravalo se, prijetio je dvoboj. Sekundant, koji je načas zaličio na Ingmara Bergmana, odmah se nekako našao tu, da li da rasplamsa vatru među šahistima, ili da ih vrati na partiju. Ne zna se šta je bilo do kraja. Somnambulni objektiv kamere vozi dalje trgom. Ribari sa Jadrana (štand Plavi Jadran) nudili su najbolju ribu nekoj živopisnoj gospođi osjetljivog čula mirisa, koju je zbog nečega sablaznio takav prizor. Na koji metar od njih, sinhrono, odvijala se pljačka banke, baš dok se na centru trga polako okupljao svijet na zakazani protest seljaka. Bilo je tu mnogo transparenata, bilo je i reklamnih ekrana i šarolikog laserskog svjetla.

Snovi ne priznaju okvire epohe i može se igrati vremenima, sudbinama, likovima, izumima i događajima. Na javi za takve igre postoje institucije. U slučaju da institucije ne rade, ili da budu okupirane, košmari se puštaju na javu. Tako dolaze ratovi. Za katarzu je potrebno saznanje, za saznanje poniranje do samog dna sebe, bez zadrške. A to je protivno atavističkom nagonu ovdašnjeg čovjeka koji je navikao da sebe gleda kao ugroženu životinju. Ugroženu, naravno, od životinje istog zvuka i onomatopeje, ali različitih ratničkih ili religioznih (na)boja.

U mom snu, koji je samo oblik paralelnog ili nemogućeg života, dešava se jedna asinhrona situacija, nešto što ispada iz ritma ove stvarnosti i trenutka u kojem se svijet danas nalazi. Da sam „onaj koji pored mene nevidljivo ide” (Juan Ramon Jimenez), imao bih danas punk grupu koja bi se zvala Kommunistische Banditen! Već legendarna psovka iz partizanskih filmova koju ispaljuje nekakav bijesni njemački oficirčić. Uglavnom, svirali bismo bar nekih 25 godina već.

Mislim o tome šta je to komunizam danas, u čemu je to njegov bauk ili njegov sjaj (zavisno kako postavite kameru i čovjeka koji pita). Mnogi učeni analitičari i sociolozi, kao hodajući po jajima i plašeći se da koje ne polome, egzorciraju ili prizivaju „ljevicu” kao odgovor, pritom bježeći od mrtvog komunizma kao od vraga su sedam binjišah! Ono na šta oni misle kad raspravljaju o ljevici je čista socijaldemokratija, a ona je danas u svom punom (ispraznom) sjaju, te se za takvu ljevicu ne moraju puno brinuti – ima je u obilju. U Crnoj Gori (koja nije dobar, ali jeste crnohumoran primjer) ima bar 4-5 tako nominovanih partija. Socijaldemokratija je, onako kako ju je postavila zapadna demokratija, maksimalni ustupak ljevici u savremenom političkom sistemu. Socijaldemokratija je, drugovi analitičari, samo surogat ljevice, skrojen po mjeri vladajuće ideologije!

Slučaj grada Graca u Austriji, nedavna pobjeda lokalne Komunističke partije na izborima u toj opštini,  neobičan je događaj koji je uspio da zbuni i malčice uzdrma političku baruštinu u Evropi, ali i unisono shvatanje političkih opcija, partija i partijašenja, tamopreko Dunava. Ne želeći da budem onaj koji izbjegava lomove ovakve vrste, reći ću nešto što je aksiom: nema ljevice bez izrazito socijalističkih ideja, niti je može biti bez osnova Marxovog učenja. Naravno, između slova i prakse, dugačak je put. Nekad ni nema puta, a u domaćim slučajevima, tim putem se nikad ni ne krene.

Ako se staljinizam uzima kao paradigma bauka komunizma, zašto se, recimo, ne uzmima makartizam ili huverizam kao paradigma užasa kapitalističkog metoda progona vještica? Zato što kapital dopušta da se desi eksces kakvog lokalnog rata ili rasnih nemira sa sporadičnim žrtvama, ali nikako ne priznaje sistemsku falinku. Naravno, uloga medija, pogotovo interneta, nemjerljiva je. Kapitalizam jednostavno zatomljuje svaku istorijsku zabludu koju ostavlja iza sebe, suptilno opravdava i objašnjava rat za njegove vrijednosti ili zločin počinjen u njegovo ime. Tačnije, kapitalizam sva nedjela koja je ostavio ili ostavlja iza sebe predstavlja kao neku vrstu kulturne baštine, zaostavštine, nečeg što je bilo nužno, čak i ako je dugoročno tragično i pogrešno. Sve to, opet kroz medije, ide ubrzano u bezdan zaborava. Ono o čemu se ne govori, to i nije veliki problem. To je Nešto što je ostalo u prošlosti i čega više nema, jer Napredak je Sad i konačno je tu! Mr. Money je, dakle, ohol. Kapital je ohol, ali se on i zamara. Ima svoje krize, ali i žilave metode zacjeljivanja…

Suprotno tome, komunizam je danas osuđen kao ideologija mraka koja je bačena u povijesni bezdan. Određene simpatije pojedinih zapadnih intelektualaca, na primjer prema Kubi, imaju praktično folklorni karakter. Nešto kao štos: Che upaljač ili majica, marka bombona ili cigara. Biznis, imidž i upotreba.

Komunizam je zvanično izjednačen sa fašizmom u Evropi, što je nadrealan paradoks, ravan crnogorskom Nadrealizmu. Sovjetski Savez je slomio fašizam, najvećim dijelom. Ta činjenica je prenebregnuta, u ime osude neupitnih i istorijski odavno osuđenih monstruoznih staljinskih zločina.

Šta iz današnje perspektive Evropi znači Pariska Komuna? Rosa Luxemburg i Clara Zetkin danas su samo  heroine romantizirane prošlosti, a nikako junakinje socijalističkog pokreta  i predvodnice ženske emancipacije u savremenoj Evropi, na čijem se djelovanju zasnivaju mnoge današnje inicijative žena i obespravljenih. O tome se, naravno, malo govori. Zašto je to tako? Možda baš zato što su te dvije žene svoj izraz našle kroz revolucionarni komunistički pokret, a to je danas gotovo nepoželjan narativ na otvorenoj sceni. Osim ako nijeste Žižek, a to opet ima ekscentričnu konotaciju na javnoj sceni. Hoću reći da su se pobrkale mnoge stvari, da je  mnogo licemjerja, mnogo neznanja i u konačnici mnogo birokratizacije. A to je upravo ono za šta je optuživan socijalizam u praksi: višak birokratije. Današnje demokratske institucije imaju neuporedivo više birokrata i komesara (primjećujete ovu klasično komunističku funkciju!), za sve: od komunalnih pitanja do kulture, nego što su to imale zemlje nekadašnjeg istočnog bloka.

Zvuči kao otrcan kliše, ali je to tako: utopija je nešto što nema kraj, kao što ideal slobode i pravde nema početak ni konac, neprekidan je. Komunizam kao postavka je jedan oblik te utopije, a ne bauk. Manifest nije isto što i manifestacija, ideja nije isto što i izdaja ideje ili njeno gaženje. Izjednačiti komunizam i fašizam, stoga je krupna obmana koja nema uporište ni u teoriji ni u praksi. To je, svakako, i svojevrsno poniženje za sve one milionske žrtve koje su razbile fašizam sa petokakom na čelu.

Svjestan sam prilične osjetljivosti i zamašnosti ove teme za jednu kolumnu. U trenutnom istorijskom poretku stvari, u jeku istorijske revizije, neminovno je da crne ptice desnice i fašizma opet lete nebom nad mnogim zemljama, dok se temeljno radilo na uklanjanju svake primjese nepoželjne crvene. Na balkanskom terenu, sve ono što je bilo juče još uvijek se revidira, a ono od prekjuče se bez rezerve slavi i veliča. Duh pobjedničke ili martirske dalje prošlosti odredio je sudbinu današnje generacije. Ona, kao što vidimo, nije sjajna i taj proces koji je započeo raspadom Jugoslavije i dalje se politički vrlo produktivno upotrebljava.

Vraćam se ovdje polusnu. Irving Berlin izlazi i sjeda za klavir, nastupa na sceni koju su postavili Dušan Makavejev i Akira Kurosawa, uz asistenciju Johna Forda. Njemački kabare odlazi na film, pravo iz Remarkovih blatnih rovova, a film izlazi iz francuskog vašarišta i postaje raskošna umjetnost. Evropa drhti, ali se Evropa i smije. Ljudi strahuju i gladuju, ali su mnogi spremni da se bore. Vladimir Visocki je zakasnio na koncert, začitao se sa gitarom u krilu i promašio stanicu. Tom Waits je ispio još jedan burbon i odlučio da stvari nadalje posmatra sa strane. Sve je Kabare.

Elektrošokom za 50-ak godina od krvi i blata Drugog rata dolazimo do ubrzanog informatičkog doba i usporenog, okamenjenog sjećanja na gotovo sve moralne i civilizacijske norme i vrijednosti. „A pobede proglasiše za poraze” (Dis). Jedni konzumiraju, drugi proizvode, treći čekaju svoj red. Pametne fotelje sve su udobnije, ali je plač onih koji ih prave još krvaviji.

To vam je sve život i njegovi mrakovi, neznanja ili zla, koji uvijek trče za korak ispred njegovih ljepota…

Naslovna fotografija: „Ulazak Hrista u Brisel („L'Entrée du Christ à Bruxelles) | 1888. ‒ James Ensor

Tagged

1 thought on “Kommunistische Banditen!

  1. ,,Manifest nije isto što i manifestacija, ideja nije isto što i izdaja ideje ili njeno gaženje. Izjednačiti komunizam i fašizam, stoga je krupna obmana koja nema uporište ni u teoriji ni u praksi. To je, svakako, i svojevrsno poniženje za sve one milionske žrtve koje su razbile fašizam sa petokakom na čelu.”

    Bravo ! Hvala na ovom užitku.
    p.s. izdvojeno iz teksta je zbog petokrake,
    slaba sam na nju, ☺️a i objasnjava
    mnogo toga.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.