Crnogorski sveopšti patrijarhat

KolUMnična Borba
Piše: Marija Marković

Kad kažem da sam žena u Crnoj Gori, osjećam da uz to „žena” treba da stoji titula za hrabrost i mudrost. Biti žena u Crnoj Gori znači, ni manje ni više, nego doživjeti sve nepravde junaka iz najvećih djela svjetske književnosti i filozofije. Od rođenja do puberteta, adolescencije, zrelog doba, osim prirodnog – biološkog razvoja, žena se susreće sa okolnostima u kojima je njeno emotivno sazrijevanje značajno otežano. I to naravno, kreće od prvih njenih koraka. Naime, od malena sam opominjana da ne mogu da se igram „raširenih nogu” (i kad sam u suknjici i kad nisam), da malo spustim ton dok pričam, da ne pričam „kreštavim ženskim glasom”, da nije „lijepo” kad igram fudbal sa dječacima, da se ne igram „muškim” igračkama, i sl. Moj brat, s druge strane, mogao je sve to, osim da plače kao „ženkulica”.

Jednom prilikom, čula sam strinu kako kaže da ona ne bi nikad voljela da ima djevojčicu, jer ne bi mogla da podnese tu „histeriju” i čestitala majci kako je izašla na kraj sa nas tri. Nisam to registrovala kao nešto neobično, već naprotiv, osjećala sam ponos što je moja majka tako hrabra i voli nas – djevojčice. Ukratko, odrasla sam uz strogu podjelu muških i ženskih poslova, ponašanja, razmišljanja, prava, kao i nažalost, većina stanovništva Crne Gore.

I onda se postavlja pitanje, kako smo došli do toga da je žena najveći krivac i uzrok propadanja društva? Kako smo došli do toga da konstantno govorimo o boljem položaju žena, a isto tako jedva čekamo da pogriješi kako bismo je „ispravljali” i govorili joj šta je i kako je potrebno? Kako smo došli do toga da gotovo 60% obrazovanih ispitanika odgovara pogrešno na pitanje šta je feminizam? Čini mi se da će proći vjekovi, a da niko neće prestati da aplaudira naučniku, doktoru, profesoru, političaru – ne zato što je besprekorno sjajan u svom istraživanju, već zato što je žena, i to žena koja je morala biti genijalac da bi napisala, pobogu, naučni rad. Jer kako ona može da kaže nešto pametno? Kako može da govori o sportu? O nauci? O politici? I otkad je to polje njenog obrazovanja i školovanja, ona nema prosto, „mozak za to”. Ona se nečim samo „kao” bavi i samo nešto „kao” radi i pokušava da „kao” napreduje u životu.

Ugrožen položaj žena u Crnoj Gori vidljiv je na svim poljima, a ja ovim putem skrećem pažnju na one lakše vidljive. Jedno od njih je sama retorika, a u sklopu toga i lekseme kojima se služimo kada govorimo o ženama. Ako otvorite sinonimni rječnik našeg jezika, vidjećete poražavajuću činjenicu.

Dakle, lekseme domaćica, ženturača i sponzoruša, jesu među deset najčešćih sinonima za riječ žena. Ovo nije tužna, naučno provjerena konstatacija iz nekog tamo apstraktnog društva koje nismo mi, već ovo jeste naš proizvod, ovo smo, nažalost, mi učvrstili kao standard.

Ustaljeno potenciranje muškog principa kao zaštitnika, vođe, zdravog razuma, onoga koji griješi ali kome se i prašta, onaj koji trpi pritisak – ali zato može da vrši nasilje, onoga koji donosi zakone i sudi po njima; ukratko, sveopšti patrijarhat je, nažalost, još uvijek definicija društvenog sistema Crne Gore. Ilustrovaćemo: ćerci i supruzi u Crnoj Gori samo otac i muž (ili momak) mogu da kažu kako da se obuče, gdje može da izađe i kuda da se kreće, isto tako da joj sudi – može svaki muškarac (ili pak žena). Žena je u muškom društvu poželjna kao supružnica samo ako je imala „mali broj” bivših partnera, ako je njen provod i slobodno vrijeme ograničeno u skladu sa „moralnim”, ako ne konzumira alkohol, cigarete, narkotike, ako je „ženstvena”, ako je spremna da radi i zarađuje od svoje struke, ali i da obavlja sve poslove u domaćinstvu i na kraju i obavezno – ako je spremna da rađa.

Još jedan od ključnih problema jeste karakterizacija i položaj žene na internetu i društvenim mrežama. U Crnoj Gori, dakle, uveliko cvjeta cyber nasilje, a da opet, zastrašujući procenat naših sunarodnika ne zna da i sam učestvuje u njegovom širenju. Naravno, žene su najčešće žrtve. Kao vrlo efikasan kontraargument njenim riječima ili djelima, na internetu ili u privatnom životu javlja se njena fotografija (naravno, bez njene dozvole), objavljena od strane nasilnika (obično njenog sadašnjeg ili bivšeg partnera), a podijeljena i pregledana od ko zna koliko njegovih „saučesnika”.

Dakle, i u ovom slučaju, nasilnik nad ženom je neko ko joj je blizak, dok su njegovi pomagači svi ostali, a nažalost, često i porodica i prijatelji same žrtve. Ovakva, kao i svaka vrsta i podvrsta nasilja, dešava se osobama ženskog pola svih starosnih doba, bez obzira na položaj, obrazovanje, ekonomski status i inteligenciju. U našoj zemlji, nije moguće pronaći javni podatak o tome koliko je prijava podneseno za ovakav vid prestupa. Pitanje je, da li prijave uopšte postoje i da li žrtva, zna da je žrtva. Nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici zabilježila je 2019. godine 2.661 poziv. Gotovo u svakom slučaju, žena je bila žrtva.

Tako da dragi političari/ke i građani/ke, prije nego što nama, feministkinjama i ženama ojačate ekonomski status i obezbijedite mjesto u Skupštini, pružite nam razumijevanje, toleranciju i jednakost. Pružite nam bezbjednost u kući i na ulici, pa onda i u institucijama. Poštovanje i prava ne zaslužuju samo neke, već sve žene.

Tekst preuzet sa web izdanja časopisa studenata Pravnog fakulteta Iure Et Facto

Tagged

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.